Rođena sam u Splitu i zato volim more. Odrasla sam među planinama I zato volim da vidim šta je s one strane vrhova.

Živim u ravnici pa mogu da gledam daleko bez prepreke.

Sada već davno, 2009. godine, pojavio se konkurs u časopisu Bazar i to mi je bilo interesantno. Napisala sam prvu, objavljenu priču „Mome Kaporu“ i nevjerovatno, dobila nagradu, prekrasan prsten.

Od tada je krenula rijeka bez povratka. Bilo je priznanja i nagrada: Mona, Blic Puls, Politika je objavila mojih pet priča, uvrštena sam u zbirku prof.Tadića iz Beograda “Reč u mreži“, u zbirku “Tajnu reka pripoveda”, objavila sam zbirku priča „Senka Nade“ i redovno objavljujem kolumne na portalu Srpska info i Objektiv media.

Raznolikost me je formirala i posijala sjeme maštarenja da se uvijek sjećam šta sam vidjela i čula, a isto tako nikad me nije napustila želja za pokretom i selidbom koja mi je postala način života. Daljine su mi izazov i na javi i u snu. Samo upoznavajući nove svijetove čovjek najbolje određuje sebe i sve ljude koje zna.

Moje priče nisu monotone, to je sigurno. U njima sam prenjela dosta komedije, sarkazma, “soft” humora, ali ima i dramaturgije jer je život vječna drama sa različitim završecima.

Ne pišem moderne bajke jer me stvarnost demantuje, a ni čitaoci više u njih ne vjeruju nego u stvarnim dramama tražim stranicu bajke , u svačijem životu ona postoji makar jedan dan.

Čitajući tuđe priče učite život, trebaće vam, kad – tad!