Žute Kruške Abareske

Stara gospođa Mara Vučić, centralna ličnost mog djetinjstva i cijelog grada, sve do 80-tih godina, kad je tiho i neprimjetno otišla na Ajazmu (groblje). Imala je najljepšu kuću u srcu grada. Balkoni na prvom spratu su tako projektovani da je šetajući po njima mogla u 2-3 koraka pogledom dosegnuti po cijeloj čaršiji i okolini, sve do Rajna, Staretine i Slovinja. S njenih dvora se vidjelo ko ide iz Busije, Aličine kafane i Komiteta. Na drugom pravcu, sve kuće i stambene zgrade od pravoslavne crkve do parka. Često je u popodnevnim satima stajala na balkonu i odozgo posmatrala začarani grad.

Sijeda, s paž frizurom i tankom crnom trakom oko glave, jednostavog okvira naočara za vid bez kojih je niko nije vidio u posljednjih 30 godina. Iskrivljenih staračkih nogu pod teretom krupnijeg tijela, gegala bi se dok je obilazila veliko dvorište i voćnjak koji se prostirao iza kuće sve do stambenih zgrada pravljenih oko 1965.god.

Jedno jutro, prilično rano, sve nas je u zgradi pored iz sna probudio zvuk testere i pilanja. Žene su u zgradi počele da se dozivaju i glasno pričaju kako je Mara pobudalila i testerom pila najbolju krušku u dvorištu. Svi smo očas bili na nogama i po prozorima. Začuđene komšije su se sjurile do drvene ograde i pitale je šta to radi? Pilajući bez prekida je odgovarala: “Dušo, dušo, ne mogu više gledati kako je djeca beru i svaki čas mi upadaju u dvorište, radije ću je odsjeći”.

Za neki minut stablo s krošnjom, puno divnih krušaka, se stropoštalo na travu. Starica s testerom je sjela pored panja i u očaju počela da place, nezaustavljivo. Njena mačka, jedina družbenica u toj velikoj, pustoj kući, mjaukala je i sve u krug išla oko nje, instinktom životinje je osjetila nesreću i bila vjerni saučesnik u dijeljenju tuge.

Čuo se plač isprekidan njenim kletvama: “Dušmani, bolje da je nema, nego da ih jede svako!”