Začin Kim

Gledam Vijesti na TV-u. Intervju na ulicama xy grada. Nekoliko muškaraca, slučajnih uzoraka, daju izjavu.

Prvi: “Divim se našoj državi, ponosan sam na to koliko smo moćni!”

Drugi: “Sretan sam čovjek jer živim u državi koja je spremna i moćna. Ovo je najbolja zemlja na svijetu!”

Treći: “Divim se svojoj zemlji i ponosim se kao građanin. Mi smo sila bez premca!”

Dok odgovaraju na pitanja novinara, a ono glasi “šta mislite o nuklerarnim probama koje se izvode od strane vaše države i predsjednika Kim Jonga”, ljudi s ukočenim pogledom u kojem se kao u ogledalu vidi giljotina, zveče vilicama od straha dok izgovaraju divljenje svemu što ima veze s predsjednikom. Kad bi im povješali roditelje, oni bi govorili da je to divno i da je baš tako trebalo i nije moglo biti bolje. Školski primjer da strah očiju nema.

Matori ljudi koji umiru od straha i kao roboti naizust izgovaraju divljenje čovjeku kojem je ubiti generala zato što je kunjao u momentu njegovog misaonog govora kao popiti času ledenog piva poslije ručka. Njihov lider Bucko s naivnom facom i svježe izbrijan iznad ušiju, sav u sarmama gdje se naziru samo oči, zadovoljno se smješka i smišlja nove vragolije u kojima uživa kao moj mali komšija Perica koji se uvijek poslije neke vragolije smijehom do suza igra, jer mu je štos uspio i uplašio je djevojčice iz razreda.

Opet gledam TV, intervju sa ženom koja je u Grčkoj s određenom grupom opljačkala poznatu juvelirnicu i provela izvjesno vrijeme u zatvoru. Vrlo interesantno i realno priča o tim iskustvima i između ostalog kaže da je mnogo veća sloboda u zatvoru gdje je ona boravila, nego nekima koji su na slobodi i trpe svaki zulum u svojim preduzećima, kućama, životu uopšte. Po toj logici svaki Sjeverokorejac sanja zatvor u zapadnoj Evropi i u njemu život na krilima slobode.

Da li smo ikada svog tijela gospodari? Postoji li takva zemlja, država , uređenje, gdje je čovjek “svoj gazda“? Pomislite odmah na “velike” ljude, tajkune, oligarhe, predsjednike država, kraljeve, a šta mislite kakav bi bio njihov odgovor na ovo pitanje? Oni su robovi nekih sistema, gornjih i donjih domova, senata, a još najgore od svega je što mnogi koji su nama nešto, kod svojih kuća zaziru i drhte od rođene žene koja je apsolutni gospodar njegovog uma i tijela.

Mi iz grupe “libertas“ koji mislimo i živimo slobodu jer je ne dijelimo ni sa kim, jurimo svako jutro kao vihor ružu što niz polje tjeraše da slučajno ne zakasnimo pola minute i kad uletimo na svoja mjesta u kancelarijama, onda buljimo po čitav sat vremena u zid ili kroz prozor (ko ga ima). Samo je važno da si ušao u tačno vrijeme. Šta dalje – nije bitno! Sat je naš dželat i strašni sud.

Godinama nisam znala zašto ne volim nositi sat na ruci. Ovoga časa sam dobila odgovor i drago mi je, volim kad otkrijem samu sebe i steknem slobodu razmišljanja, bar to! Vlasnici svojih ili direktori preduzeća koji imaju na svoj lični prohtjev RV koje im odgovara opet su u nemilosti svojih bankovnih računa, berze, promjenjivih kamata i medicine koja nikako da nađe tečnost za dugovječnost.

Blago onome ko nije morao ni da služi, niti da gospodari, da bi ostvario sebe!