Vojnički D-Mol

Moj stari drug Siniša. Nevjerovatan lik. Razigrano dijete u tijelu čovjeka koje je uvijek spremno na igru i po cijenu svoje štete, samo da napravi štos i uveseli sebe i sve oko sebe. Visok, vitak, s gustom svijetlosmeđom kosom i plavim očima. Nos mu je malo baburast tek toliko da licu da taj komičan izgled pajaca s crvenom kuglom na vrh nosa. Muzičar I zaljubljenik u sve što se zove hedonizam. Do groba zaljubljen u jednu jedinu ženu koje nema. Živa je, ali on je više nema. Kaže mi da je nikad nije prebolio, a živjeti se mora, jer niko se nije živ u zemlju zakopao. Svi misle kako su veseli šarlatani ti koji sve površno rade, da problemi od njih navodno bježe k’o đavo od krsta i tako lepršavo provedu ljudski vijek u smijehu i veselju.

Mog druga Sinišu jednog dana strpala je, u limeno, vojno auto, ratna policija, zgrabila kao kandžama orao što pile ščepa i ugurali u karoseriju da ga istovare na neki front među ostale i umjesto gitare koja mu je tako fino stajala, dadoše mu pušku s kojom nije znao šta će. Skratićemo priču.

Negdje na kraju užasa ‘95-te, na nekoj liniji razgraničenja usred crne noći, pušio je cigaretu i osluškivao šumu. Samo se čulo lišće kako treperi i poneka životinja se javi da zalaje na mjesec. Pedesetak metara odatle, u šipražju ravnice, primijetio je u gluvo doba noći žišku od cigarete koja se pojavi naizmjenično svakih desetak sekundi. U nekim uslovima čovjek postaje zvijer koja se ponaša po instinktima. Napregne sva čula i tačno može ocijeniti gdje je taj neko, da li je jedan ili više njih? Po svemu sudeći, taj neko je bio na straži kao i on, samo s druge strane, druge vojske, u ratu neprijatelj. Osluškivao je tako do dugo u noć I odlučio da mu se javi, ko god da je.

• Eeeej, ko je tamo, da malo pričamo?
• Jašta, čujem i ja tebe, jbg, istrulismo ovdje jarane! – stiže odgovor s druge strane.
• Odakle si? Ja sam iz Banje Luke.
• Iz Zenice, neko selo tamo, ne znaš sigurno za Poljice. Koliko imaš godine?
• Imam 24 godine. Radio sam malo u jednoj firmi i sviram gitaru kad ne držim pušku. Iz ovog kundaka nikad neće D-mol, šta ćemo, tako nam je, a ti, čime se baviš?
• Isto sviram gitaru, završio sam zanat, a imam 26 godina. Koju gitaru imaš, jaro? Ja idem sutra kući, ali nemam žicu jednu, pukla mi, a nema se gdje sad kupiti i tako ne mogu ni svirati da dušu odmorim I sve zaboravim.
• Kod nas ima, može se svega naći još uvijek. Kad si sljedeći put na straži, pa ćemo se ispričati malo?!
•  Za 10 dana sam ponovo ovdje…     

I tako su još razmijenili neke priče koje može čuti sav svijet da im brže prođe vrijeme. Malo-pomalo oni su se približavali jedan drugome kao u bajci “da te bolje čujem“, s tim što su oni stvarno željeli da se bolje čuju usred te noći. Ipak su ostali na distanci od, otprilike, petnaest metara. Rat se bližio kraju, frontovi u Posavini utihnuli i nije bilo neobično da se zapodjene razgovor, makar preko nišana. Eglen je eglen, najčudnija sposobnost, ljudima od Boga data.

Deseta noć od susreta preko minskog polja.

• Jaraneee, ima li te? – Siniša doziva nepoznatog stranca iz noći, jer je vidio malu žutu žišku koja se periodično uočavala na potezanje dima, nekog tamo iza grmlja.
• Evo me, jaro, ja sam tu, ko i ti! Šta ima, kako si, pušiš li? Treba li ti cigar?
• Imam, ne brini, nego donio sam ti žice za gitaru, dvije.

Kako je to Siniša izgovorio, istog časa je shvatio da ne zna kako mu sad dati poklon na tu nepremostivu daljinu između njih. Rat je stavio olovnu čizmu od 7 milja među ljude, a rat nije mačak iz slikovnice, već opasnija zvijer koja ne prašta. Mislio se koji minut i odlučio, pa je doviknuo:

• Prići ću ja kod onog drveta što ga vidimo na osami i ostaviću ti na zemlju žice, a kad se ja vratim ovamo, ti dođi i uzmi. Je li OK? Valjda neće tvoji pucati na mene. Tebi vjerujem, a ti kako hoćeš, bog ti, duša ti!

Do drveta, čija se krošnja vidjela u vedroj noći, bilo je Sinišinih dvadesetak koraka. Krenuo je i nije mu bilo svejedno. Adrenalin je svoje radio, ali ne bi odustao ni za živu glavu. Ako nije čovjek onaj kome je ponio žice da može svirati, neka ga i ubije, bar će dovijeka znati da je pucao na čovječnost u svojem iskonskom obliku. Nema pojma kako je stigao do mjesta za isporuku. Spustio je žice, zamotane u papir, uz stablo i okrenuo da se vrati. Sad više nije bila razdaljina ista. Sad je to bila milja, vječnost! Zagluvile su mu uši od straha, samo je čuo otkucaje svog srca i u tom ritmu je koračao. Korak – dukat! Kad je konačno bio na sigurnom, javio se:

• Jaro, stigao sam, sad možeš ti!
• Eto me, ne bojim se, onaj ko čini sadaku k’o ti, ne ubija, sigurno!

Vojnik s druge strane je brzo stigao do stabla i uzeo ono što mu je ostavljeno i isto tako brzo se vratio na svoje mjesto straže. Siniša je vidio siluetu vojnika sasvim jasno. Mršav, visok i brz.

• Jarane, kako da ti zahvalim, nekad u životu… hej, znaš šta je ovo meni?!
• Zahvalićemo se Bogu ako ovo stane i budemo živi. Sviraj nekad i neku za mene, biće dovoljno, čuću te, mi smo samo djeca daleko od kuće.

Ovo je jedan fragment iz života mog druga Siniše. Kad god pomislim na njega, vidim ga kako gleda kroz prozor našeg radija u Banjoj Luci, negdje u daljinu, u vojničkoj uniformi tek stigao s nekog fronta, jer je najprije svraćao kod nas na posao, da čuje neku pjesmu koju voli i tek onda bi išao kući. Dok odbija dim, daleko u sobu, kao za sebe govori:

• Što mene mater nije rodila u Francuskoj? Sad bih ja bio gospodin, svirao šansone u nekom kabareu, divio se Parižankama i ispijao kalvados. Ovako, ja moram na front među pacove, čekam ko će me ubiti ni krivog ni dužnog, zar mi je to sudbina? Što ti je prokletinja… ej!

P.S. Ovo je istinita priča, Siniša je stvarni lik I njegovo je ime pravo. Živ je i to je njegova sudbina. Sreća!