Venecija

Nekad samo ime da ljepotu nečemu što je sasvim prosječno, ni po čemu se ne razlikuje od običnosti istih takvih ili sličnih.

Tako je ime Venecija učinilo jedan most drugačiji od drugih, istih takvih koje ima naš grad i gradovi oko nas, jer pripada vremenu socijalizma i tipske gradnje. Tu, na tom mostu, rastajali smo se svaki put kad sam odlazila kući koja se nalazila u blizini, a tu bi me čekao i ON uvijek kad sam mu dolazila na zakazani susret. Negdje na polovini mosta kad se vraćam kući, zastanemo i okrenem se ka rijeci da se uvjerimo da niko osim nje ne čuje našu priču.

Pred moj odlazak u drugi grad, tuđu zemlju, prethodno veče stajali smo na tom poznatom mjestu u želji da naš razgovor potraje što duže, da se razvuče nekako kao klupko od najlona koje nema kraj. Počeli smo neočekivano pričati i neke sasvim nesuvisle stvari, bilo je važno da traje čavrljanje i da se ono užasno “zbogom” odgodi. Kaže mi kako se sjeća, gledajući u rijeku, da jedino ona liči na naš život, tako brza i neukrotiva, da se ova naša nikad nije za svog toka upostojila, niti malo usporila. Tako divlja i zelena očarali bi svakoga ko se samo jednom zagledao u njene meandre, koji su ličili na nabore haljine neke otmjene princeze, koja svakim gipkim pokretom zavodi i kad joj to nije namjera.

Bližila se ponoć i usred nepovezanih tema ON se sjeti stare rime, možda ju je, u stvari, pripremio baš za to veče:

“Kad mi jednom dođeš, ti mi priđi bliže,

Ali ne k’o žena što čezne i voli,

Vec kao sestra bratu koji strada,

Tražeć’ mekom rukom mjesto gdje ga boli!”

Sjetila sam se iz gimnazije tog stiha. Imao je neku novu notu, uz sjetu koju je dao pjesnimk sad je nakalemljen i neki tužan kraj i pitanje “da li ikad ili nikad?”.

Sigurno se osjetio pritisnut uza zid kad je naglo, bez uvoda, pitao: “Zašto ne sačekaš još koji dan da nešto riješim, pa ćemo…?”

• Ko me voli, ide sa mnom – izgovorila sam bez daha – uostalom, znaš kako se kaže, sve što se odgodi, nikad se ne dogodi! Ako se predomisliš, čekaću te nekoliko dana, pa se javi, znaš adresu.

Znala sam da se nece javiti, jer ništa neće riješiti osim da ostane tu gdje jeste. Dvije decenije su prošle od tada. Stigoh ponovo u naš grad, sama. Prolazeći ulicama vidjela sam da više ništa nije isto, čak ni one stare kuće na trgu, pod zaštitom kao nacionalno dobro. Obukli su ih u nove boje, zašarenili ih izlozima i lutkama u skupoj garderobi, pa sad liče na ocvale ruske grofice u sjajnom ruhu.

Stigoh do mosta u večernji sat. Evo me na našem mostu, na tom mjestu, gdje su stajala naša stopala, gdje je recitovao tužnu baladu za kraj. Milina me preplavila kad sam shvatila da je rijeka ista kao nekad, brza i divlja. Ljeskala je mjesečina po njenim brzacima u tom čudesnom plesu valova i preplitanju vodenih okica, kao kad se iglama stvara mustra na džemperu, cijelom površinom dokle sam je vidjela s mosta, a to je hiljade metara daleko, uzvodno. Sva sjećanja su se vratila, sve je bilo tu, i onaj skrajnuti muški pogled nemoći kad nema izlaza i sve sam ponovo vidjela, i svoju beznadežnost i iskre da će jutro promjeniti sve. Samo u nekom ljubavnom filmu prošlog vijeka krenula bi tog časa sjetna muzika i u kadar iz tmine bi se pojavio ON. Ljubili bismo se i obećavali… stari Sem bi prebirao tipke klavira i sve tako. Odavno sam prestala vjerovati u čuda.

Taj vijek je prošao, neki nepoznati ljudi su odlazili preko mosta, tamo i ovamo, u svoj nespokoj. Primjetim da sad, kao i tad s njim, posmatram rijeku uvijek uzvodno. Ne znam zašto, možda zato što se nečemu nadam da će voda donijeti odozgo, od svog izvora nama u ruke. Ne volim rijeku gledati s druge strane mosta kako odlazi u zadrljaj lijenoj i mutnoj Savi i sve odnosi sa sobom, da nikad ne vrati.

Sačekam jutro i pozovem njegov stari broj. Nakon nekoliko pokušaja i pomoći info službe, dobijem novi broj. Pozovem i javi se ženski glas. Nešto ispetljam oko predstavljanja da zavaram trag. S druge strane, mislim da je shvatila sve jer je, da ne trepne, rekla: “ON je već pola godine na drugoj adresi, evo vam je, pa ga tamo tražite, ako nema broja na kapiji, da znate, tik je prije hale, a kad prođete kapiju, trazite ga na broju a/15”. Rekla je neko ime nepoznatog muskarca po kojem se zove ulica. Usput saznajem od prolaznika kojeg sam pitala za ulicu, da je to jako blizu, ali da su izmjenjeni nazivi svih ulica.

Zaista, bilo je jako blizu i to je svima u gradu poznata ulica, kao i meni. Začas stigoh do hale koja tu stoji još od našeg vremena. Pored hale, jedina građevina je bila visoki zid i otvorena željezna kapija. Nisam mogla da vjerujem i svim srcem sam željela da griješim. Ta nepoznata žena me je poslala na groblje! Prošla sam kapiju i ušla unutra. To “a” bila je aleja, a broj 15 označavao je mjesto gdje počiva.

… došla sam kao sestra bratu koji strada, tražeći mekom rukom mjesto gdje ga, eto, više ništa ne boli… I da ga zamolim da mi oprosti sto sam okasnila, nepopravljivo. Priznaću mu, bio je u pravu, naš život je rijeka, divlja, bez povratka. Jedino se vrati nekad neko od nas, samo je to često bez smisla, jer obično se vratimo kad nemamo kome.