Ubiti Lava

Ubiti lava u Keniji uslov je za muškarce da se mogu oženiti. Najdirektniji način dokazivanja hrabrosti. U savremenim civilizacijama to izgleda malo drugačije. Nekih prošlih godina su se muškarci dokazivali visokim naobrazbama (u gradovima) ili brojem volova (u selu).

Novo vrijeme, novi adet!

Sad je najvažnije za momka – karburator, jednako – gingile u džepu, a šta je u glavi – nebitno. Hrabrost se izjednačila s ludošću, km/h, a “srce u junaku” je floskula koja nema smisla. U životu koji broji prosječan broj godina sretnu se razni ljudi, milion testova smjelosti, petlje za ovo i ono, ali sve hrabrosti su bejbi program za muškarca i prihvatanje starosti, tj. impotencije i svake vrste nemoći. Muškarac prosječnog izgleda od kojeg nikada nijedna žena nije pala u nesvijest, osim ako je doktor koji nekoj ženi saopštava da umire od rijetke bolesti, neće s užasom dočekati pozne godine i pasti u latentnu depresiju što ga zakon zemljine teže sve češće pohodi, naročito kad treba izaći na bojno polje u arenu sa svojom lavicom.

Gledam fotografije jednog prijatelja na “Facebook”-u koji i sad u trećem dobu svog postojanja izgleda privlačno, kako bi žene rekle “držeći je”. Ako se izuzmu Alen Delon, Gregori Pek i još poneki s platna, moj prijatelj na fotografijama od prije desetak-petnaest godina je bio savršenstvo koje do sad nisam vidjela, bar ne u tom kompletu, sa anđeoskim osmjehom i očima đavola. U te kandže orla koja je upala, srljajući kao crni leptir na sjajnu lampu, pozdravila se sa svojom pameću kao Ćorkan na Drini. Preplanulo lice od blizine sa suncem jer mu je u susret letio plavom pticom i družeći se s oblacima, postao je muškarac s izmaglicom, zašećerenom šnenoklom, čija slast je u zagrljaju trovala i sladila istovremeno. Koja je nesreća zvati se njegova, a nikada to nisi jer su sve njegove, ne zato što on to hoće, već zato što mora.

Kad Bog stvori savršenstvo, da od bljeska i ljepote njegove pojave i ptice zanijeme, jedina ravnoteža u kosmosu je da, on takav, više ne odlučuje s kojom će se zvati ljubav. Njega se više ništa nije pitalo! Kada ne odlučuješ o sebi, s kim ćeš i kada, to je najgora kazna. Ta kazna su okovi ispletenih ruku i prstiju, ženskih, oko njegovog vrata koji se množe, prepliću i rastu geometrijskom progresijom u svakom danu dok je išao uspravno i letio kao Pegaz.

Žene su ptice grabljivice. One, što lete na većim visinama, vrebaju na čelične ptice jer znaju da su u njima najljepši, odabrani od svih. Okome se na njih dok ih ne zgrabe i navedu da otplešu tango smrti. Kad muzika odsvira kraj plesa, on ide dalje i dalje u krug balske dvorane, a svaka od ostavljenih u očaju nastavlja svoj let s jednim krilom, čekajući ga i zureći u plavo prostranstvo. Od suza ostavljenih žena nebo je postalo tako plavo, a noću modro, kao saveznik čežnje i svjedok besanih noći. Bože, hvala ti što ga ne sretoh, pa ne smetnuh s pameti! Mnogo godina treba proći i naučiti se kakva me sreća skrenula s nekih puteva i staza gdje se glava gubila kao na giljotini. To isto plavo nebo me sačuvalo od živog blata koje je progutalo mnoge Ane i bez grofa Karenjina. Ovom otrovu nijedna nije rekla “ne”. Amin, Bože!

Brzinom mlaznjaka iz kojeg je izašao prošla je mladost. Ubiti lava je tako lako, ubiti pticu rugalicu isto tako, preplivati okean se može, ali kako prihvatiti svoju starost, Apolona pognutih leđa, žigosanih poljupcima na granicama strasti? Najbolje partije su odavno odigrane, karte podjeljene a “flash royal” odnose neki drugi klinci dok pale motore i nestaju u daljini pod plavim svodom. Koliko treba umne snage, iskustvenih i okultnih saznanja, ezoterije i filozofskih zapisa da čovjek prihvati sebe u odrazu ogledala iznad kojeg piše “jesen”, koje govori kao u bajci:

“Ti više nisi onaj, ti si neki drugi čovjek. Niko više neće uzdisati za tobom, nema više žamora kafane na tvom ulasku kad se čuje – aaaaa, kad sve žene zatečene tu, sa staklastim, proširenim zjenicama srne, se zalede od vatre tvojih pogleda. Koja je tebe pogledala, prošla se svake nade da joj ima spasa, makar je i sam Dante čupao iz pakla požude. Gdje god si dolazio, ličio si na pauna sa lepezom boja kao plaštom koji je ogrnuo kralja. Kralj bez krune, vladar svakog prostora, omražen od muškaraca i voljen od žena. Sada tvojim tijelom vlada smiraj u svim dijelovima, u tvojoj glavi je mirno more koje ne želiš jer si navikao na buru i vrtlog strasti da te nosi i pali oganj u tijelu. Od neke Viktorije koja te nije pobjedila zapljusnuo te vodopad i pogasio plamen, a ti bi htio da na tom mjestu ponovo zapališ vatru i da na njoj griješ promrzle ruke. Bog je milostiv za sve, samo za jedno ne. Ne vraća godine i ne zaustavlja ih. Taj voz ide brzinom tvog mlaznjaka, ako misliš da se možeš katapultom spasiti – probaj, tvoj život će se u fragmentima rasuti po nebu, onom istom koje je postalo plavo od suza žena koje si ostavljao. Sad si smislio novu iluziju starog života. Skupljaš žene kao markice iz raznih krajeva svijeta. Taj album je sad na struju i pališ ga i gasiš kad hoćeš. Ko hadžija sjediš u svojoj fotelji i ašikuješ. Zavodiš ih starim poznatim trikovima, muzikom, ružama, stihovima … tu su i neke nove finte u sličicama, a ti sretan kao nekad. Sve tvoje! Samo malo drugačija pravila. Nikad niste zajedno, vaša se tijela ne dodiruju. Nećeš osjetiti njihov parfem, nećeš nikada znati kako joj se usna pomjera dok izgovara tvoje ime i sklanja pogled u stranu, jer ne može izdržati zrele šljive koje padaju iz tvojih očiju. Znam, misliš – nagledao sam se toga u životu. Da, ali šta ćeš s tom prazninom koju neko treba popuniti, jer je ostala kao balon da lebdi. Ti nikada nisi volio onako kao što bi, da ih nisi imao na stotine. Svaka je uzela po gram tebe, a ti si uzimao cijelu. Nije da nisi želio da voliš, nego nisi imao vremena. Nisi dao vremena vremenu da živiš ljubav. Nisi ti kriv, to je cijena za anđeosko lice i đavolje oči koje su omađijale svaku koja te pogledom dotakla. Ti si svoju ljepotu dobio bez zasluge i truda. Poklon koji ima cijenu zakačenu za crvenu mašnicu koja se odvezuje na početku, samo, ti si mašnicu pomno razgledao na kraju balade kad su svi slatkiši iz paketića pojedeni. Ostao je samo sjajni papir boje zlata.”

Sijaće on još, dokle – dotle!