U Društvu Jovanke Broz

Oktobarske kiše komponuju romor, zvuk koji vas podsjeti da je još jedno poglavlje života završeno. Život i godine, čini mi se, bilježimo po ljetu. Sve što vrijedi očekujemo da se desi od petog mjeseca do desetog. Sve prije toga i poslije toga ne računa se. Podsvjesno prihvatamo da ćemo kao medvjedi u zimski san, pa poslije, na proljeće, počeće život. A ovo između, sve ružno, opraće kiše jesenje, pa će doći snijeg i led koji će nas zalediti u kocku. Iz te prozirne kocke posmatraćemo šta se oko nas dešava. I nas će, takođe, posmatrati drugi iz svojih kocki leda i sve tako dok se ne otopimo, negdje u aprilu, maju…

Romor vode danas me podsjetio na moju strinu Jefimiju. Sve mislim kako će po ovim jesenjim kišama ići na groblje koje je daleko od njene kuće, a ona redovno odlazi. Svome pokojnom mužu zapali svijeću, nešto mu tiho ispriča, malo otplače i tako već godinama.

Strina Jefimija, draga žena, liči na ružu. Bujna kraća kosa, odavno sijeda, sve crte lica pravilno raspoređene, kao da su nacrtane na uvijek rumenom licu. Nikad joj tijelo nije izašlo iz djevojačkog kalupa: i sad u poznim godinama vidi se i struk i kuk. Ima pravilno držanje tijela i sitne korake koji su je vodili kroz život prepun zanimljivih događaja.

Njen pokojni muž, moj stric, skoro cijelog života je radio u auto-mehaničarskoj radionici Josipa Broza. Održavao je i popravljao automobile u kojima su vozili Tita. Bio je vrijedan čovjek, tih, smiren. Rijetko je govorio, vodio je više da radi nego da priča, a to se očigledno onima na Dedinju sviđalo. Strina Jefimija nikada nije išla na posao. Njen posao, kao i kod mnogo žena tog doba, bio je kuća, djeca, ručkovi, ono što narod zove “ćoravi posao”. Ubiješ se radeći, a ništa se ne vidi!

Prolazile su tako godine, djeca odrasla, stric se penzionisao, strina vazdan u ćoravom poslu. Nije se ona žalila zbog toga, uvijek je bila raspoložena i pronalazila u svojim časnim godinama, kad više nije bilo obaveza oko djece, neke svoje razonode. Veliki grad ima milion mogućnosti da se potroši dan. Išla je strina na snimanja TV emisija, na razne skupove po gradu, koncerte na otvorenom. Sve što je bilo lijepo i veselo nju je zanimalo.

Godine 1997. bila sam kod njih u Beogradu kada su im javili da je jedan prijatelj, stričev kolega mehaničar, inače i šef ostalim majstorima sa Dedinja, umro. Spremili su se i otišli na sahranu, pa poslije po običaju kod pokojnikovih, kući na ručak. Ništa neobično da s njima u kući nije bila lično Jovanka Broz.

Otkud ona? Zato što je bila  nadređeni u organizacionoj jedinici kojoj je pripadala  radionica u kojoj su radili stric i pokojnik. U današnje vrijeme ne bi mu došao ni portir iz preduzeća, a kamo li neko kao Jovanka Broz. To je dokaz koliko je tada bilo poštovanja i razumijevanja u odnosima među dugogodišnjim radnicima, da i sama supruga predsjednika države cijeni nečiji istrajan rad i odanost, i ukaže mu čast svojim dolaskom. Strina, i sama iznenađena tim susretom, pričala je kako su se svi jako začudili kad je vozač dovezao Jovanku i kako su je gledali zabezeknuto. Poslije tajnovitog nestanka sa javne scene to je bilo njeno prvo pojavljivanje. Odjednom, ona je tu pred njima, neočekivano, i još su mogli da je nešto upitaju i da s njom razgovaraju!

Strinini ukućani, računajući i mene, postavili su joj sto pitanja i potpitanja u minutu; od toga kako sad izgleda, šta priča, gdje živi, kakve su joj cipele i tako redom. Moj ćutljivi stric je samo  prošao u dnevnu sobu, jer mu nije palo na pamet da sluša kućni kviz u kuhinji. Zvijezda večeri bila je naša Jefica. Odgovarala je na naša pitanje. Saznali smo da Jovanka ima istu punđu kao prije, da nije puno smršala, da je malo ostarila. Na našu opasku da je trebala malo da joj priđe, bar kad se raziđe gužva, pa da čuje još neke detalje iz Jovankinog misterioznog života, strina onako naivno i iskreno, ne sluteći kako će njena rečenica objasniti svu banalnost vremena i apsurd života reče: “Ostala bih ja da još nešto čujem od nje kad se gužva raziđe, ali u osam sati počinje “Kasandra”, a već je bilo sedam, pa sam morala ići na stanicu za gradski autobus.“

Znala je naša Jefimija, ona je promućurna žena, da nešto nije u redu čim je to izgovorila, pa je onako smušeno, jer sad nema kud, nekoliko puta ubrzano zatreptala očnim kapcima i slegla ramenima kao dijete uhvaćeno u nestašluku. I još reče: “Znaš, ja to pratim, šta ću kad volim, a sad je glavni rasplet, ne znaš ti kako je to lijepo, ima tu neki Luis David i Randu, Ofelijina Lila Rosa, a još da znaš kakva je Dorinda, sve bi ti shvatila što ja to volim.“

Draga moja strina Jefimija, sve sam ja odavno shvatila, a naročito da nema nama glavnog raspleta nikad.