Tuđi svatovi

Čestiti domaćini iz malih gradova i perifernih sela gdje god da pođu, krenu dobrano ranije, idu polako i stignu prije svih. Tako Savka domaćica i njen čovjek Lazar danas stigoše po žarkom suncu, u junu, do svadbenog salona. Čekaće svatove Lazinog brata koji ženi sina. Uhvatiše hlad i slobodne stolice ispod krošnje, pored restorana na obali rijeke. Čvrsto steže Savka uz stomak svoju tašnu i ne ispušta je ni na čas!

Oznojila joj se podlaktica od tog pritiska i mokar je i skaj njene crne tašne. Kad zemljoradnici krenu u grad, koliko god da imaju para u kući nose ih sa sobom, jer jedino tako su sigurni da neće biti pokradeni. Važno je Savki da podlakticom stalno na dodir osjeti tu gutu vrijednog papira u tašni.

Otkad su krenuli razgovori o svadbi Lazar je odredio s koliko novca će darovati mladence. Njoj se to učinilo previše, ali nije zucnula ni riječ. Tako je naučila, cijeli svoj vijek je tako provela i to se u njihovoj kući znalo, ko kosi i ko određuje sve. Tako danas vidi Savka da nema nazad, ostaje Lazareva odluka jer do darivanja ih dijeli samo sat vremena.

Nervozno ona vrti nožnim prstima i tako hladi umorna stopala pošto je izula svoje stare razgažene cipele, jedine koje ima, u nadi da je niko ne vidi. U stvari ona misli da to tako ide i da niko i ne zamjeri ženi što se izula. Na njoj su smeđe hlače od žerseja. Na mjestu gde je bio rajsferšlus, sa strane, sastavila je pojas velikom špijudom jer su otješnjale u ovih 10 godina otkad su sašivene, a drugih nema, niti joj trebaju. Kupovina garderobe je najveći uzaludni trošak i bacanje para za svakog seljaka. Vijek provedu u jednim haljinama u kojima idu doktoru, u opštinu, na slave i svadbe i sva važna mjesta.

Tako hladeći izuvena stopala iznad vode, mota misli, čas prekorjeva Lazara, čas ga brani, jer joj se učini da je ona ipak s njim srećna žena. Evo, danas cijeli cijelcati dan neće ništa raditi, sjedi i još pije sok od narandže čekajući tuđe svatove. Ali, kopka je sinoćni događaj kad je morala iz onog svog denjka složenih novčanica, pričvršćenih lastikom po sredini, izvući dvije i nakrnjiti zaokruženu cjelinu. Tako ih je pažljivo i precizno složila, sve glava na glavu, presovane, k’o peglom složene. Činilo joj se da bi radije u oko dirnula, nego izvukla neku i poremetila im broj, a dugo su prikupljane i tegobno, a eto sad, gotovo!

Iz daljine začu se talambas. Vidi ona povorku, čuje muziku i jasno razaznaje u gomili dugu, bijelu haljinu. A ona, nikad to nije imala, ni svatove, niti je ko zbog nje i njene udaje vadio tekulin i krnjio svoj slog šuški, već je skakala s Lazarom preko plotova one davne noći kad se udala, s malim zavežljajem, pa kasnije za njom poslaše robu, pa dođoše njeni, pa nekako se sve sleglo i zaboravilo da je pobjegla i udala se.

– Ajmo, Savka, eto svatova! – trgnu je Lazin glas.

– Neka ih, evo i mene! – brecnu se. 

Vidi on da se nešto neobično njegova žena ponaša. Gleda je začuđeno, a ona prasnu: „Ko je zbog nas žurio? Ko je nas darivao? Ja uzela kaputić, pa s tobom niz putić i rmbačim, evo, do današnjeg dana. Vidi mi stopala, k’o bazlame se razlila, a nikad u lakovanim cipelama ne prođoh, čak ni vašarom. Ali, neka Lazo, bokče ima blokče! Makar u sanduku će mi djeca obuti lakovane i obući čipkanu bluzu. Bar tad! Napisaću im to i ostaviti.

– Nemoj, Sale, pisati, ja ću ti to sve kupiti tad, evo obećavam! – šeretski dobaci Lazar.

– Neka, ne brini, nećeš ti moći, moraćeš mi praviti doček, a i pomaknuti se da imam mjesta!

Napipa nogama svoje cipele, uđe u njih i gegajući uhvati korak, ode na tuđe veselje.