Tramvaj Zvani R U Nici
Kad se zakotrlja jedno jedino slovo kao gruda snijega niz padinu, glas kojim mi označavamo da nešto projuri brzinom vihora i djeci pokušavamo njime dočarati tu silnu brzinu, za taj mali ugođaj uhu služi glas R. Kod našeg naroda u riječima gdje se izgovara više je neprimjetan, ali kad Francuz to izgovori, rrrrrr, to je poezija. Nije isto čuti to famozno R kad čovjek iz zemlje pjetlova to kaže negdje po svijetu i kad ga čujete u njegovoj zemlji, postojbini umjetnosti i svega najljepšeg.
Sva strast, šećerna vodica i miris neba Azura je u tom jednom izgovorenom slovu. Taj primjer nijedan zakon fizike ne može objasniti. Samo u jednom slovu toliko ljepote je našlo utočište. Baš me zanima da li im je to neko rekao? Da li Francuzi znaju kako ih mi čujemo, kojim šarmom vladaju, a da možda i ne znaju?! Njihovim ženama je vjerovatno svejedno jer i same tako izgovaraju glas R i slušaju od rođenja taj način koji se kod nas zove mana.
Neke prošle godine u tramvaju koji klizi glavnom ulicom Nice, utrčava čovjek i sjedne preko puta mene na stolicu. Vrela je noć, početak septembra. Kako klizi vozilo po šinama, tako po njegovom čelu klize kapi znoja zbog trčanja i vrućine. Gole su mu ruke, u ljetnoj majici je, a kako muškarci modernog doba ne nose maramice da im se nađu, mladi muškarac 30-tih godina pade u nepriliku. Golim dlanom da se briše – ne ide, svi u tramvaju ga vide. Očigledno trpi!
Mene počinju nervirati njegove kapljice znoja kao da se to meni dešava. Već su stigle do donje vilice. Muškarac s kojim sam u društvu ustaje da krenemo prema vratima, jer smo za koju sekundu na stanici gdje izlazimo. Idem iza njega i u razlomku sekunde u prolasku pored tog oznojenog Žana, Mišela ili Pjera, ispustim u njegovo krilo papirne maramice. Trgnuo se ne očekujući da mu nešto doleti i padne na butine, a onda je shvatio o čemu se radi i sav ozaren me pogleda i tiho da me ne otkrije kao saučesnika male drame, reče: “Merci!”
Izašli smo na stanici, moj prijatelj i ja, i dok smo polako krenuli trotoarom, krišom sam posmatrala tramvaj koji odlazi. Jedna ruka podignuta iznad glava putnika u tramvaju je mahala i ja sam bila sigurna da je to on slao pozdrav meni u znak zahvale za mali gest pomoći. To njegovo “meRRRci” zvoni i danas kao 9-ta simfonija. Često se sjetim tog događaja. Lika se ne mogu tačno sjetiti, znam da je bio sanjalačkog izgleda i ljepote, ali zato razmišljam često odakle je žurio i u zadnji čas uskočio u tramvaj?
Možda od ljubavnice juri svojoj kući jer već kasni!
Možda s posla ide na ljubavni sastanak i neko ga čeka, a njega nema već dugo.
Da li je turista iz unutrašnjosti koji obilazi Nicu?
Da li, je li, možda je i hiljadu mogućnosti, ali nikad neću znati šta je bilo.
Ono sto znam sigurno je da samo u Francuskoj možete doživjeti ljubavnu intrigu čak s nepoznatim čovjekom, nekoliko sekundi trajanja, a godinama pamćenja.
Francuska je na istom mjestu, a proljeće ne preskače svoj red. Neki Žan čeka na stanici možda baš neku od nas.