Sve Jedan Po Jedan

Obožavam aerodrome. Svaki odlazak tamo znači moj let u nebo kao ptica, odlazak tamo negdje gdje me čeka nešto lijepo, a prije samog ulaska u avion vidjeću galeriju nepoznatih likova sa svih strana svijeta. Volim posmatrati ljude, ima mnogo zanimljivih situacija koje pamtim i o njima pišem. Mnogo je zagrljaja, poljubaca, suza, neko odlazi, drugi dolaze, ali svi se pozdravljaju i svijet liči na divno mjesto gdje vlada ljubav.

Luksuzni butici sa milion parfema, slatkiša, nakita, s bocama pića koje možete vidjeti samo na takvim mjestima, sve to je za mene čarolija života u hiljadu boja u zgradi iz koje se ulazi u avione. Bilo gdje da idu putnici prolaze istu kontrolu, maksimalnu opreznost obezbjeđenja aerodrome. Skidanje cipela, svega metalnog što imate na sebi, torbe koje se odlažu u korpu i zajedno sa cipelama, jaknama i ostalim prolaze kroz skener. Onda mi prolazimo kroz “kapiju” koja treba da registruje ako imamo slučajno nešto u želudcu ili na kom drugom dijelu tijela. Ako misle ljudi iz obezbjeđenja da ima potrebe, nakon prolaska kroz sigurnosna vrata (detektor) mogu vas i pregledati ispipavanjem, da ne kažem da neke odvedu u posebnu kabinu i skinu do gola.

Na američkom aerodromu “John F. Kennedy” su rigorozne mjere pregleda i kontrole putnika. Nakon prolaska kroz skener i detektor ulazite u kabinu, bosi, na određeno mjesto za stopala sa podignutim rukama kao da se predajete Džon Vejnu u kanjonu dok radar prelazi preko vas nekoliko puta. Dočekuju vas policajci sa ručnim detektorom i dodatnim pregledom dok tako bosi tapate po betonu čekajući svoje stvari sa sve cipelama da iskoče iz skenera kao iz neke velike rerne od šporeta. Taman kad pomislite da ste na slobodi ne lezi vraže! Sve flašice i tečnosti, ako ih imate u torbi, lete napolje i bacaju se. Ne mogu prežaliti losion za tijelo “Savannah” zaboravljen u torbi, ostade kod Kenedija!

Malo dalje u holu čekaju vas neki aparati gdje ostavljate otiske prstiju i pasoš s vizom koji morate dati toj mašini na uvid. Ako je sve ok, idete opet na policijski punkt gdje čovjeku u uniformi s činovima trebate objasniti – gdje idete u SAD, zašto i kada se vraćate. To je tehnologija našeg doba, pa ti sad majčin sine vidi kako prenjeti biberovo zrno u stomaku!?

Godine 1972. moja teta Doka je krenula u Čikago. (Opisano u priči “Cipele Od Zlata”) Bješe skoro nepismena usjedelica koja se preko pisama i preporuka udala za nepoznatog čovjeka iz našeg kraja, emigranta Drugog svjetskog rata, Rajka. Prije odlaska na aerodrom Surčin, otišla je kod šustera i u potpetice novih lakovanih cipela u kojima će putovati u Ameriku, ugurala nekoliko komada zlatnog nakita. Njene potpetice su bile takozvane kocke, dosta široke kao konzerva mesnog nareska i visine nekih 5cm. Tu je stalo nekoliko prstenova, lančića i narukvica. Sve su to bili pokloni za novu porodicu u koju će, dolaskom u Ameriku, ući i postati član.

Mogao je svako u to doba proći kroz aerodrom i u avion unjeti ručnu fabriku eksera, lako naoružanje i slično. Sve se odvijalo na pogled, poneki pretres rukama a cipele niko nikada nije ni skinuo, a kamo li da su išle na rendgen. Za divno čudo, terorizam je bio tek u povoju. Dešavao se retko, kao onaj pad aviona zbog postavljene bombe iznad Čehoslovačke kad je jedina preživjela stjuardesa Vesna Vulović. Ako se uzme u obzir kako su kontrole bile “labave“, nije bilo tehnologije skenera, već se sve odvijalo na “kurblu“, samo je jedan zaključak – da je to bilo vrijeme kad je bilo lako i lijepo živjeti i putovati. Teta Doka je tako, zveckajući kao mamuzama, stigla na američko tlo i onda po redu izvlačila iz svojih novih cipela poklone, sve jedan po jedan.