Starac I More

 

Bješe to davno, čas geografije u Gimnaziji. Naš profesor, stariji gospodin, uvijek u odijelima gdje je na sakou obavezno dvoredno kopčanje. Redovno podnapit i tako podbuo dolazi na časove, na kraju svoje karijere koja je odavno prešla sve zakonske rokove penzionisanja. Niko ne zna tačno kad je rođen, kad je stigao iz Beograda u naš mali grad na službovanje, jer je to bilo prije svih nas i naših roditelja i njihovih sjećanja.

Znalo se da je bio u njemačkom logoru, zarobljen u 2. Svjetskom ratu, govorio je nekoliko stranih jezika i sa svakom godinom života gubio je bitku s alkoholom u korist ovog potonjeg. Plašili smo ga se. Naročito kad uđe u učionicu, zajapuren, trešten pijan, kada ga ophrvaju svi duhovi prošlosti, a mi mladi i neuki za te događaje i pretpostavke strahota nečijeg burnog života, znali smo samo da je važno izdržati nekako 45 minuta, da živi ostanemo, bez jedinice u njegovoj rubrici razrednog dnevnika.

Baš takav je ušao u naš razred jednog dana i otvorio Dnevnik pa na koga padne karta.

Otvorio se na moje ime koje je prozvao, da izađem pred tablu. Obavezno je bilo kad se odgovara geografija ponjeti atlas u rukama.

• Indija, hajde, pričaj!

Ja zapanjeno gledam po učionici u đake, provjeravam u njihovim očima da li sanjam, jer znam da nismo još učili, nije nam predavao tu lekciju o Indiji. Nemajući kud usudim se da mu kažem:

      –     Profesore, mi nismo jos učili Indiju.

      –     Štaaaa, ti mi kažeš da nismo učili!

Otvori Dnevnik na početak onih tabela gdje profesori upisuju časove i gradivo i nađe da je pretposljednji čas on, lično, upisao Indija. Shvatim da je taj čas propustio, nismo ga imali, jer je u zbornici ostao pijan, a da ne bude prazno mjesto u tabeli – upisao je lekciju, fol, bio je na nastavi.

Ustade, u prvoj klupi srednjeg reda, Dobrilo Jelić, predsjednik odjeljenske zajednice i ponovi rečenicu koju sam već rekla ja, da mi to nismo učili niti je on predavao.

Zagrmio je na Dobrila i ovaj nije imao kud nego da se poklopi po ušima. Okrenuo se ka meni i u bijesu podviknuo:

• Hoćes odgovarati ili ne?!

U razlomku sekunde odlučim se na improvizaciju. Pričaću po logici i pomoći se atlasom o nekim pretpostavkama, o nečemu sto malo znam (pamuk, svete krave, mnogoljudnost), pokušaću pouzdajući se u sreću i vezenje price, jer nemam šta izgubiti.

Izvukoh se nekako s upisanom dvojkom.

Kad sam konačno sjela u treću klupu, red do vrata, samljevena od apsurda situacije, od nemoći pred institucijom zvanom professor, ali bilo je i trijumfa što sam isplivala iz živog blata, a tako malo je falilo da potonem.

Svakako da se nije radilo o borbi na život i smrt, ali jeste bila važna životna lekcija koja je kasnije bila presudna mnogo puta za teže i ozbiljnije događaje.

1. Nikad ne odustati i kad se čini da nema izlaza.

2. Improvizacija je naša sudbina, zato nastojmo da budemo u tome najbolji.

3. Dobro savladati način da niko ne primjeti improvizaciju, već da misle da je to – to i nikako drugačije.