Sigurna Marina

Čudna žena bješe Marina. Voljeli smo je, većina nas iz Štrosmajerove ulice, broj 18.

Bila je zima kad je neočekivano nestala iz našeg grada. Otišla u bijeli svijet. Možda u zemlju bajki.

Neki mjesec dana prije njenog odlaska sam, uz kafu, u njenoj garsonjeri, je pitala kako je preživjela krah nečega u što je vjerovala da je ljubav, godinama. Svi smo je viđali kad bi dolazila sa dalekih putovanja i izlazila iz plave limuzine, s koferima i poklonima. Mirisala bi na pređene kilometre i slatki umor od utisaka. Onda smo primjetili da više nema te, niti bilo koje druge limuzine, po nju, dugo već. Malo sam je zatekla pitanjem, ali je brzo, ne oklijevajući, izvadila mali rokovnik iz ladice i dala mi da pročitam, napominjući da čitam kad dođem kući jer, naglasila mi je: “Srećni ljudi nikuda ne žure, a pametni ne bljuju vatru bijesa. Smirena ljubav sve načeka!”

U tom libru na dvije stranice, pisala je o sebi kao o nekoj drugoj osobi, o nečijem tuđem životu.

…

Laž izobliči lice čovjeka, nakon duže prakse. Oči dobiju drugu boju i tjeraju pogled u stranu, a usta se skupljaju u neki blagi grč i krive se na jednu stranu. Takav lik širi priču i objašnjenja, ubacuje nesuvisle rečenice koje bi trebale da budu garancija istine, a one postanu krunski svjedoci prevare. Što se više detalja ubacuje u priču, zapetljavanje i upadanje u zamku je vjerovatnije. Sve to znaju žene poput ove koja gleda smušenog muškarca u uzaludnom pokušaju da sve svoje obmane prekroji u malu, crnu haljinu, koju će njoj dati da obuče i da se ona osjeća srećno što je bio toliko darežljiv! Pitanjem simulira ljubomoru kojom stvara privid nekih prošlih godina i da mu je stalo, da su njih dvoje MI, makar u tragovima.

• Sumnjiva su mi sva tvoja putovanja u zadnje vrijeme. Ne bih rekao da soliraš, pa zato valjda pokušavaš meni natovariti neke smišljene avanture. Slušam te gluposti, evo, sad će bar pet godina. Čudan je taj vaš klimaks!

Mrtvo – ledeno dočekala je žaoku o prolaznosti mladosti. Gledala ga je pravo u oči, bez treptaja, sa sigurnošću onog koji govori istinu, kaže mu:

• Slušaj me dobro, živ čovjek ne postoji s kim sam bila, otkad te znam. Hoćeš vjerovati ili ne, tvoja stvar!

Nepomično ga i dalje gleda i prati reakciju. Trijumfalni osmjeh zatitra na njegovim usnama kao pehar dvostruke pobjede. Olimp! On je jedini, kako sebi, tako i njoj, ma svakoj! Misli, ona je tako nemoćna i smrvljena u fragmente, već odavno je ovisna, a on joj dođe kao sigurna komuna, lavirint iz kojeg se ne izlazi lako, nikako! Samo da se pažljivije zagledao u njene oči, znao bi da je u njima refleksija odluke, nepovratne. Ali… To je bio petak uveče.

Subota ujutro.

U obliznjoj crkvi ona ovlaš dotaknu usnama žutu svijeću i prinese je plamenu druge, tuđe, koja je dogorjevala za nekog nepoznatog, upokojenog. Polako i pažljivo svijeću je postavljala u pjesak na donjoj polici.

• Bilo je previše lijepo, valjda zato i nije moglo duže od godine… – tiho šapuće. – Danas je pola godine da su mi javili… Bar si stigao da me naučiš da treba govoriti istinu, imati sve u jednom čovjeku i na šta ne smijem nikad pristati. Znati vidjeti razliku i u koje vozove se ne sjeda! Mislila sam da ćeš biti ženska osveta. O, koja zabluda za grešnike, a ti postade roman s neispisanim stranicama. Gdje god da spustim kofer, bićeš sa mnom. U oku su slike sa Straduna, dok ispijaš pivo i diviš se zelenoj haljini od tafta, pun tanjir mostarskog hrušta i kafa pored kreveta, šale u traganju za zlatnim dušekom koji je za mene, a ne srebrni, koji ti nude prodavci i sve šume Blidinja. I … to je ljubav, a to je golemo. Svega od najboljeg!

Nije prošlo puno vremena kad su je one, dežurne žene na prozorima, vidjele da ulazi u taksi sa velikim prtljagom. Od tada se više nije vratila i niko ne zna tačno gdje je otišla. Gdje god da je, naučila me kako se maestralno poraz pretvara u pobjedu, čistu kao sunce. Bez bijesa i ružnih riječi, svog tamničara je osudila na doživotnu srdžbu time što je od njega otišla kad se najmanje nadao, bez pozdrava, sa srcem iz kog se ljubav preliva za drugim. Žene znaju zašto!