Šerpa Plava

• Halo, Veki, gdje si, šta radiš?
• Ćao, ništa, po stoti put nešto brišem i eto, tako stalno. Ti?
• Bila u gradu. Otvorene radnje, pa mi drago. Nemam neku lovu za kupovinu, ali morala sam nešto uzeti samo da se sjetim kako je normalno funkcionisati i prisjede mi. Uzmem neku manju šerpicu, slatku, tufnastu, 20 KM i kad je ovaj moj ugledao, ‘mal ga infarkt ne udari. Kreten!
• Aaaaa, što, k’o da je to nešto? Možda je nervozan k’o i svi?! Vidiš da su svi na kraju živaca.
• Nemam pojma, ne reče ništa, samo se smrknuo i izađe na balkon. Puši k’o lud i ne progovara. Pitam “šta ti bi, majke ti, k’o ovo nešto, jel’ ti smeta šerpa od 2 litra?”. Samo ćuti i musli, najradije bi mu je nabila na njušku. J***te, pa ne možeš da vjeruješ!

Muž za to vrijeme, dok supruga u kupatilu razgovara telefonom, gasi treću cigaretu u saksiji s muškatlama I bulji negdje daleko, tri svjetlosne godine daleko. Ništa tako ne može oživjeti kao mrtva prošlost i to kad se najmanje nadaš i kad ne želiš, ili u stvari u ovom strahu bolesne planete možda je ovo iščeprkani biser da se desi nesto lijepo. Mozda je Bog sam ukrasio ovaj stoti dan ničega, pa makar dosolio ranu iznova, neka je i bolom, onim odbolovanim, da ga podsjeti da u njemu još uvijek ima nečeg živog, jačeg od svakog mrtvila monotonog života. Taj bezvezni, reski zvuk metala, kad je mala posuda spuštena na kuhinjski dio ispod česme, otvorio je prozor i podigao roletnu koja se nije otvarala 30 godina i više.

Pet minuta ranije je stigao na zakazano mjesto i zapalio cigaretu da ne čeka sam. Ljudi su prolazili, tamo i ovamo. Juni mjesec na kraju, kao i taj dan. Sve mu se učinilo plavo, nebo, ljudi i ulice, kad je ugledao da ONA dolazi. Lebdjela je u plavoj haljini s bijelim, krupnim tačkama. Nesiguran i smušen od te divote koja je prišla kao izmaglica i raspršila se oko njega, prvo što je rekao je bilo da ne voli tačke odmah na početku, a kamo li njih toliko prosutih po svili. Odmah se ugrizao za jezik, jer je bilo očigledno da je očekivala drugačije riječi, pa se kasnije izvinjavao za nesmotrenost. I tad i sad je potpuno siguran da nikad u životu nije vidio ljepšu haljinu, koju je nosio u očima sve ove godine kako je otišla, a da nije ni bio svjestan dok danas ta glupava kućna stvar nije lupila o sudoper i dok mu s njom u ruci žena nije prišla, pa mlatarajući ispred očiju nije ispričala storiju o kupovini iste. Kao da neko pritisnu dugme, on se nađe na tom starom mjestu, s cigaretom da nije sam, i čeka plavu haljinu. Nema veze što nije juni, i kraj aprila je za ljubavnike ok!

• Evo kafe nama… Sad ćemo nas dvoje zapaliti i da čujem što smo danas ljuti? – supruga s tacnom se pojavi na balkonu i sjede na stolicu.
  Bi mu neprijatno, kao da ga uhvati s prstima u pekmezu i snađe se nekako da je nešto ružno sanjao, pa ga to cijeli dan muči.
• A ja mislila da ti je krivo zbog šerpe! Umalo je nisam bacila od huje!
• Ma daj, ne budi smješna, nisam je ni pogledao. K’o mene briga za tvojim loncima i poklopcima! Kad već pričaš o tome, daj sad, donesi da vidim. Vidio sam samo da je plava i neke tačke po njoj, čini mi se. Vala, mogla si i ljepšu!