Savjet Za Udavače: Kako Bez Riječi Zgrabiti Doktora

Trg. Svaki grad ga ima, samo su u pitanje dimenzije. U Livnu je prilično velik, popločan, sa isturenim baštama kafića. Sjedim u jednoj fotelji od trske u lokalu koji direktno gleda u centar, tako da ti se čini da pogledom obuhvatiš cijeli grad. Ljetni dan je, oko podneva. Ima malo gostiju, a i prolaznika. Posmatram, listam po glavi slike prošlih vremena i sjećam se svega u ovom gradu gdje sam često dolazila.

Stotinjak metara od mene pravo, soliter koji je nekada bio “oho-ho” zgrada. U doba kad je izgrađen, rezervisan je bio za “najveće glave” kojima su dodjeljivani stanovi. Najviše doktorima, profesorima i ponekom direktoru ili ineženjeru. Tako je, između ostalih, tu stanovao jedan ljekar, zreo muškarac sa reputacijom ekstra doktora, još neženja, a ekstra poželjan!

Uvijek je važilo pravilo da se ženska čeljad može udati za predsjednika svijeta, ali udati se za doktora – e, to je udaja! Sve ostalo je ostalo. Jedna žena iz mog kraja je kćerki govorila za njenog momka: “Drži ovoga na ruci dok doktor ne naiđe!” Taj na ruci je momak i po, gospodski sin, lijep, bogat i sve, ali nije doktor.

Nekih davnih godina mala provincijalka s velikom diplomom denu se u Livno i dobi tamo posao. Za vrlo kratko vrijeme je neformalno napravila kartoteku neženja i tu priliku doktora iz solitera obilježila kao numeru 1. U njenom planu za osvajanje Mont Everesta iliti dase u bijelom mantilu samo se jedan kamičak nije složio u mozaiku, a to je njegova dugogodišnja cura koja je godinama stajala u predvorju tvrđave koja se zove – brak.

To je bilo vrijeme kad su postojali samo fiksni telefoni, tako da se bilo kakve manipulacije društvenim mrežama nisu mogle ni zamisliti. Ostala je samo mogućnost suve pameti i ženske intrige. Doktor se, kao svaki Don Žuan, malo u ilegali baškario u novoj vezi, jer od viška glava ne boli, a nikad se ne zna dok se pazar ne utvrdi.

Jedne večeri, nekako s proljeća, nova cura je po dogovoru sama došla u njegov stan i zanoćila. Doktor je ujutru otišao na posao, a mala provincijalka je ostala da se izležava u krevetu. Negdje oko podneva, kad je dosta ljudi na ulicama, naročito na trgu ispred solitera, a i mnogo je balkona na susjednim zgradama i prozora i svi se gledaju oči u oči bez obzira na vazdušnu udaljenost, mlada madam je stavila u kosu desetak viklera koje je sinoć donijela u tašni, ogrnula bade mantil i kao paunica išetala na balkon. Nije joj trebalo pet minuta da demonstrativno šeta od ćoška do ćoška balkona, sve naginjući se preko ograde kao Evita Peron kad je pozdravljala masu koja kliče njeno ime.

Bez ijedne riječi, mala madam je odigrala maestralno svoju majstoricu. Cijelo Livno je brzinom svjetlosti saznalo da je stan u soliteru dobio novu stanarku koja se već uselila sa svim stvarima i živi još odavno tu. Uslijedilo je vjenčanje i tako su živjeli sretno do… još nije kraj.