Samo Ti

Svaka od nas ima milion sjećanja na 8. Mart.
Najljepša su ona kad smo majci kupovali poklone od nekih sakrivenih parica. Kasnije smo mi dobijale poklone od dječaka u srednjoj školi, “Volim te” i “Samo ti” na omotu čokolade u nedostatku hrabrosti da to artikulišu. Sve te uspomene su slatke kao i te čokolade. Gledam, još uvijek se iste prodaju u radnjama i živo me zanima da li je ostao taj objčaj i danas kad se sve pod milim bogom promjenilo.

Sretnem ovih dana prijatelja iz nekih prošlih vremena. Kad sam ga upoznala, dosta davno, bio je pilot MIG-a. Nevjerovatno je bio lijep, zgodan, od onog plavog pilotskog kombinezona samo su njegove oči bile modrije.
Danas, prilično dobro izgleda u sedmoj deceniji. Da se primjetiti da je to čovjek izuzetnog zdravlja i čvrste konstrukcije. Odabrani.

Pijemo kafu u restoranu i dok tako prebiramo po uspomenama koje su nam zajedničke, vadi telefon da mi nađe broj našeg poznanika koji je sad general kao i on, da mi se nađe, zlu ne trebalo!
U ruci drži mali model mobilnog, s početka naše ere džepnih telefona. Pitam ga zašto ne koristi ove pametne telephone, ako ništa zbog “Viber”-a i drugih olakšica.
Kaže: “Ne znam baratati s njima, ovo mi je lako!”

Previše glasno sam se nasmijala da su me svi oko nas čuli.

• Pa, ti si vozio po nebu avion k’o od šale, izvodio egzibicije, okretao ga k’o na ražnju, zvijezde grlio, a sad kao ne znaš šest tipki pritisnuti!
  Bi mu malo neprijatno. Da bih se ja prestala iščuđavati čak reče da će promjeniti ubrzo model za novi, jer ga je mrzilo da vježba.

Da li je brzina tehnologije kriva ili usporenost zrelih godina? Čini mi se sve zajedno.
U stvari, zar je važno kojim telefonom ćete se nekome javiti i reći nešto lijepo. Važan je sadržaj, za ambalažu je lako, jer sve što se može kupiti nije skupo.