Samo Je Nebo Iznad Nas

Bože mili, čuda velikoga, koje nikoga više i ne čudi. Kod nas je njegovanje zla postalo prirodno stanje stvari, pa mi se čini i da će prestati bilo ko da piše o tome. Osjećam, dok pišem, da sam demode.

– “Student kriminalistike “razbio” svoju curu u kafeu. Samo nekoliko centimetara je djelilo od smrti, koliko je između vilice i sljepoočnice.”

– “Ministar obrazovanja” (kojem očigledno nedostaje obraza) “napastvovao dijete!”

– “Djevojka iz Holandije je odlučila i sprovela u djelo da umre izgladnjavajući se jer je silovana i to nije mogla preživjeti uslijed psihičke traume.” Sve gore od goreg. S kuge na poganac!

Otvorim “Facebook”, sve jad i čemer. Mrtva trka od zla oca, još gore od familije, sve do kilavog braje, a on kilavac i zacrnio! Ko je gdje koga zaklao, ubio, silovao, podavio cijelu porodicu. Oprosti mi, Bože, u modu sad ušlo da se ubije cijela familija, naročito tast i tašta. Nema dana da u regionu neki “nazovi muškarac” ne ubije makar ženu! Istina, provuče se i pojedinačni slučaj saučesništva supruginog u ubistvu muža, a začin svakog zla čedomorstvo, jer treba na miru bančiti, orgijati i gluvariti, a dijete je u tom slučaju – smetnja.

Društvene mreže su plakat gdje se besplatno iznosi akumulirani sadržaj svake individue, a ukupna slika je poražavajuće stanje u psihi korisnika. Najmanje zlo je što se neko voli slikati i to pokazivati, ako je s mjerom i ukusom, ali ta količina mržnje koja se ispisuje u komentarima je zastrašujuća. Stvara mi se u glavi vizuelizacija vulkana iz kojeg curi užarena lava koja će sve spržiti čega se dohvati.

Juče, razgovaram s prijateljicom koja je još poodavno odletila preko bare. Nije morala ni da kaže, po njenoj intonaciji i treperenju dok priča kapiram da je srećna i zadovoljna. Ne samo zbog toga što je plaćena koliko vrijedi to što radi, nego što ima koga da voli. U njenoj državi ima kriminala na svakom ćošku, ima i tamo više nego ovde poplava i orkana, mnogo je pedofilije gdje god pogledaš, ali … ona živi ljubav i, što je jako važno, učinila je srećnim i drugoga. Čovjek koji voli ima čudesnu moć, usrećuje sve oko sebe, ljude, travu, krovove kuća. Ima potrebu da sve oko sebe zagrli i viče na sav glas: “Vidite kako sam srećan, hajdete i vi, pridružite mi se u ovoj ljepoti!”

Nije civilizacija zapamtila da je voljena osoba napravila zločin. Sasvim prosto objašnjenje zašto – jer je ljubav dokaz moralne i fizičke snage da se neko voli i ogromne količine dobrote. Dučić je to nazvao potrebom da se izađe iz sebe u nešto drugo, mnogo veće i opštije, da se čovjek “utapa” u drugom biću. Možete biti sigurni da ljudi koji čine kriminal ne znaju za veličanstveni osjećaj pripadanja, ogrnuti svilom i svom nježnošću sentimenta koje može duša dati i samo ona.