Saga O Divljim Konjima

Kako bi bilo dobro odmetnuti se u planine, u šume, piti vodu iz rijeka i potoka, pa nek’ me sto puta zovu divlja. Ko bi bio divljiji, konji ili ja?

Susret s njima bio bi filmski, bez ružnog kraja. Samo topot kopita bi poremetio zvuk zujanja insekata, pjesmu ptica i život koji se odvija u dubokim šumama ili na pašnjacima i strmim liticama. Susret s ljudima, na istom tom mjestu, bio bi sasvim drugačiji i vjerovatno neprijatniji.

Ime grada, sela, područja, svojom melodijom često bolje oslika uslove bivstvovanja nego slika. Pokušajte nekoliko puta izgovoriti pažljivo – Hrbljina. Samo veliki zaljubljenik u planinarenje bi poželio vidjeti mjesto s takvim nazivom, grubim i dalekim, negdje tamo, s druge strane planine, do neba. Baš tamo, daleko i visoko, živjele su prije dvije decenije porodice (2-3), koje su ovi dole u gradovima zvali “divlji ljudi”. Istina da su pomalo ličili na pustinjake jer im je komunikacija bila štura, svedena na nekoliko ljudi u tim pustarama i na veliki broj stoke koju su imali u posjedu.

U julu mjesecu kad bi se takav čovjek pojavio u gradu, obično kad je vašar, dojahao bi na konju u nekoj zimskoj robi, debelim džemperima, prslucima i vunenim hlačama. Svi bi ga gledali s podozrenjem kao da vide šumsko čudo opreznog pogleda. Sad, s ove distance, sigurna sam da su oni, iz Hrbljine, nas smatrali čudnima i neprilagođenima zakonima planete.

Zbog rodbinskih veza s mojom strinom, jedan pustinjak od tih s Hrbljine dolazio bi koji put godišnje kod nas u kuću, da predahne prije odlaska u planine. Dojahao bi na svojoj kobili Zeki, vezao je u nasem komšiluku iza nekih štala i nakon kupovine potrepština (malovarice) i viđanja s ljudima u kafanama, popodne bi svratio da se odmori za dugo jahanje do svog ranča, negdje pod oblake.

Sjećam se da je pričao, odgovarao, samo na pitanja mojih roditelja, da ima nebrojeno stoke koju niko ne čuva, koja sama ide u pašu po tim nepreglednim prostorima i sama se vrati, a pošto ih ima mnogo nikad ne zna, od tih pedesetak krava, stotine ovaca, koja se nije vratila?! Za konje je rekao da ni sam ne zna koliko ih ima i da uveče ne idu u štalu jer za toliki broj stoke – nema krova.

Jednom, u našoj kuči kad je navratio, htio je da nam da novac za sapun koji je zaboravio kupiti u gradu, pa da mu časkom odemo uzeti. Do današnjeg dana nisam vidjela toliko novca u nečijoj ruci, a da to nije bankarski službenik. Ne bih mogla čak ni pretpostaviti koliko je bilo novčanica s plavom curom iz Njemačke, zagonetnog osmijeha . Zavukao je ruku ispod pet slojeva garderobe, pa negdje u dnu rebara kao da zavlači ruku u sopstvenu utrobu, izvukao je tekulin, nabubren da se jedva savio na pola. Nema te pristojnosti koja bi ostala imuna da ne pokaže čuđenje od te količine para. Svi smo blenuli u taj prizor, i stari i mladi. Moja mati mu je rekla:

– Prijatelju, kako se ne bojiš, sad sam ideš na konju, ubiti te neko zbog para?

– Dao bi im pare, šta će me ubijati!? Ja kad prodam pet krava i stotinu ovaca s janjcima, eto para!

Taj, za nas tegobni život u planinskoj nepreglednoj pustari, gdje nema ničega osim nekoliko ljudi, njihove malobrojne porodice, krda životinja i plavog neba, omogućavao im je san svakog gradskog čovjeka od NY do BL, brdo para! Koliko su imali stoke, nebrojeno, toliko su imali i novca u svojim pohabanim kožnim šlajbocima.  Moj otac je jednom sa rođacima otišao tim stočarima u posjetu, na dan samo, jer je Hrbljina miljama iznad njegovog sela. Godinama su prepričavali taj nomadski život koji su vidjeli. Govorio je da ni u kaubojskom filmu nema toliko stoke koja se kreće u krdima bez pastira. Činilo mu se da je vidio na stotine konja oko ovaca i goveda koji se u toj simbiozi u popodnevnim satima vraćaju svom gospodaru bez ičije komande.

OLUJA!

Ljudi su pobjegli. Što su od stoke u bijegu mogli da potjeraju, to su i učinili. Veliki broj goveda i ovaca se razbježao po divljini, kao i svi konji, osim onih na kojima su jahali prema sigurnom.

Dok su ljudi ratovali i arčili zemlju, konji su po svojim nagonima jezdili planinama, vodili ljubav i razmnožavali se. Sad ih zovu divlji, ovi što ih slikaju iz svojih automobila u prolazu, a oni su slobodni do neba.