Osam Bijelih Ruža

 

 

Druga polovina aprila 1980. godine. Država je dobila izgled uha brinući i čekajući zdravstveni bilten u pola 8 o drugu Titu. Nema te kuće koja nije čekala Dnevnik na TV-u kao izvještaj o sopstvenom životu ili smrti. Ustvari, smrt nije bila opcija, ni pod razno! Mogao je da umre svako, otac, mater, ovaj rod, onaj rod, ali Tito svemogući – nikad! Iako mu je noga bila odsječena, znalo se da ima malo manje od 100 godina i šećer koji je razarao organizam, ali… čuda su bila moguća jer smo mi u čuda vjerovali.

Jedno veče, na samom kraju aprila, počinje okupljanje u našoj kući pred Dnevnik. Komšije pristižu, jedno po jedno, a ima i po dvoje, dok se kuhinja ne ispuni do posljednjeg mjesta. Ista je ekipa svako veče s ponekim pridruženim članom. Zavisi od večeri do večeri. Interesantno je da uvijek svako sjeda na isto mjesto kao u kinu s kupljenim i numerisanim mjestima. Žure svi, već oko 19h, da zauzmu mjesto.

Dva dana kod nas je krečenje kuće bilo u punom jeku. To veče su završni radovi bili u toku, ono što se zove ručna dorada. To znači, postavljaju se čuveni isheklani komadi, sad bijeli, uštirkani, firange na kuhinjska vrata, slike na zidove i još poneka sitnica, kao figure na televizoru i sl. Komšije su već zauzele počasna mjesta za gledanje televizije kad je došao na red da se postavi veći komad stolnjaka, heklanih bijelih ruža, ispod televizora. Priskočiše dva čovjeka iz publike (naše kuhinje) i podigoše televizor kao kutiju keksa iako je naša “Silva”, kupljena 1965. godine, bila pozamašna po dimenzijama. Moja mater pokušava da ispod TV aparata progura na čitavoj površini stola i ravnomjerno rasporedi ruže od konca dok ova dvojica drže kutiju aparata kao Sveti gral iznad njenih ruku na 15-tak centimetara. Koliko god se ona žuri da to obavi čim prije, toliko joj ne ide za rukom da red od osam cvjetova ravnomjerno rasporedi na prednju stranu, tako da hekleraj pada preko stola.

Nekoliko minuta traje ta scena koja je dobila komične razmjere. Mater je na koljenima kao pred oltarom, ruke su ispod televizora, a brada joj je zapela na prednju stranicu stolića i tako u toj nepriličnoj pozi pokušava da se čim prije sve vrati u prvobitno stanje prije krečenja i na miru odgleda Dnevnik, naročito početak i udarnu vijest o Titu. Konačno, svi su na svojim mjestima. Heklanje je pritisnuo televizor u svoj svojoj težini, ali mater maše glavom nezadovoljna jer misli da nisu cvjetovi ravnomjerno raspoređeni, simetrično. Džabe, ne smije više ni pisnuti, vrijeme isteklo! Niko ne smije da progovori jer se čuje zvučna špica Dnevnika. Otac je dao pogledom znak – ne dišite.

Pojavljuje se Milan Zorić, urednik u “TV Sarajevo” i počinje zvanično saopštenje koje glasi: “Zdravstveno stanje predsjednika Tita je veoma kritično, saopštava konzilijum ljekara”. Još nekoliko rečenica prati prvu i tačka. Niko od prisutnih kod nas ne progovara. Otac još ne daje znak da se smije pričati. Čekaju svi da on prvi progovori nesto, jer on je medicinski radnik u bolnici i to je glavni razlog njihovog okupljanja u našoj kući, da se čuje stručno mišljenje o dijagnozi i stanju predsjednika. Računaju komšije da nije isto slušati tako važnu vijest sam u svojoj kući ili zajedno u društvu gdje ima neko ko se u to razumije bolje od ostalih.

Među prisutnim gostima je moja tetka Milena koja za sve to vrijeme zvecka iglama dok plete neki plavi džemper. Na pola nosa joj stoje naočare i dok gleda preko njih u moga oca, usudi se nekako da počne, onako tiho i nesigurno, jer nije sigurna da li je poželjno da se počne s komentarima.

• Nenade, da ja tebe nešto sad pitam? (Iza toga je uslijedila pauza od pola minute.) Šta ti misliš, boli li njega ta noga što su je odsjekli ?

Moj otac je značajno pogledao, pa pomalo ljutito s prijekorom odgovori:

• Šta je tebi? Pa, ja kad odsječem nokte na nogama, bole me noge po dva dana, a ti pitaš boli li čovjeka noga pola odsječena. Jesi ti normalna?

Žena ućuti smjesta, sage pogled direktno u pletivo i samo zveckanje igala se nastavi dok nervozno nastavi provlačiti pletivo kroz očice s jedne igle na drugu. Polako se uključuju drugi prisutni u razgovor i svako daje svoj komentar u smislu da je prilično ozbiljno Titovo stanje i ko bi mogao naslijediti to mjesto, odnosno funkciju? Debata se razvijala nekih sat vremena, padale su pretpostavke šta ćemo mi ako se desi da umre, jer njegova smrt je neočekivana i nerealna pojava. Nekome iznebuha pade na pamet da prokomentariše da se ne može načuditi šta je s Jovankom već toliko vremena, kao da je zemlja progutala. U tome, kao iz rukava, javi se drugi komšija i šeretski dodaje na taj komentar da je čuo da Jovanka čuva trudnoću.

Smijeh je ispunio našu kuhinju i svu napetu atmosferu pretvorio u razonodu. Bar na neki minut da se zaboravi – šta će biti kad ga ne bude, ako ga ikada ne bude?