Noći U Bijelom Satenu
Crkva čuva tajne!
Ljeto kad zamiriše na juli, vrati u sjećanje sve vreline i slatkaste mirise naše mladosti, koja kao roze šećerna vuna lijepi se za usta i obraze i treba vremena i vremena da se oslobodiš tih tragova.
Ulica divljih krušaka u mome kraju, kratko rastojanje čudnog visokog drveća s zeleno-žutim plodovima, koji kad padnu na zemlju šire opijajući miris zrelog voća. Najljepša rođaka iz velegrada je tog ljeta došla kod nas u provinciju na odmor. Obožavala je naš gradić gdje svako svakog zna. Nekoliko ulica gore-dole, šetalište kroz srce visoke Crnogorice i staza preko bogaza do jezera, podno planine preko Ćirića. Komšija, momak s gitarom, drago i lijepo stvorenje, već treći dan po njenom dolasku je, iako mlad, shvatio da mu je došao s njom, iz velikog grada, sudnji dan!
Ništa meni nije nejasno ostalo oko tog jula i te ’70. i neke godine osim jedne stvari.
Onog časa i minuta kad ona, najčešće sa mnom i mojom sestrom u društvu, krene u grad i samo što kroči udesno od raskršća, ulicom divljih krušaka prema centru grada, zagrmi s gramofona i razglasa, da se čuje do susjednog grada, pjesma “Noći u bijelom satenu” – “The Moody Blues”. Sve dok ne zamakne ona, daleko, dokle se vidi s njegovog prozora male stambene četvorostanke, čula bi se pjesma, čarobna, ljubavna… Kako je on, svaki put bez izuzetka, vidio istog trena da ona ide? Četrdeset godina je to enigma.
Sjećam se izraza njenog lica kad pjesma krene i zvoni kao crkveno zvono. Osmijeh joj odmah zatreperi i sva sretna se zarumeni od talasa ljubavi koji je prekrije cijelu, kao svako rano buđenje prvih nagovještaja slatke pripadnosti nekome, po nečemu što se ne vidi, ali se samo naslutiti i srcem osjetiti da.
Crkva, na srediti te ulice kojom prolazimo dok muzika svira, okružena stablima lipa i divljih krušaka, bila je svjedok te najljepše ljubavne priče. Svi njeni sveci i anđeli do danas čuvaju tajnu i nikome ne pričaju kako su danima slušali po nekoliko puta “Noći u bijelom satenu”.
Onda… prošlo ljeto, stigla jesen, a s njom prestade se okretati ploča od vinila na gramofonu našeg komšije, momka s gitarom. Svirao je on i dalje neke svoje pjesme, najčešće iz D-mola. Kažu da je ploču svoje ljubavne priče čuvao godinama. Žalosno je što je pjesma nadživjela njegovu dragu, umrla je prije 7 godina.
Ne znam kako on, moj komšija koji živi u bijelom svijetu, ali ja kad god čujem pjesmu o bijelom satenu koji šušti u noći, sjetim se ne samo nje, nego njih oboje i svih nas koji smo tom ulicom, opijeni tim čudesnim mirisom divljih krušaka, prošli sav svoj život i uz taj opori miris voljeli, tugovali, strijepili… I sad se sjećam.