Noć U Kući Moje Majke

Naša kuća, deset godina otkako nas nije bilo, djeluje čudno i otužno. Sve je drugačije u kući, a mi u njoj najviše. Septembar je već u svojoj drugoj polovini, mama i ja smo same u dnevnoj sobi. Noć uveliko caruje i hladnoća se uvukla u svaki ćošak kuće. Nema nijedne stvari iz prošlog nam života u toj sobi, a znam koliko je mama voljela baš tu sobu. Ćilim je, istina, nov, kupili smo ga ovih dana, ali nekako kusav, a mater je voljela da je do praga, da nema još stotinu komada oko njega. Luster sa četiri žute kugle koji je Sveto, vozač, donio na naselje još 1971. godine, ko zna gdje je završio i kome svijetli…

Miris ognjišta i čađi ispunjava cijelu kuću kao u sušari i koliko god se moler trudio da ga istjera i prekreči – nije uspio, jer za sve te godine tokom kojih su neki ljudi na sred sobe ložili logorske vatre i pravili indijansko selo u našoj dnevnoj sobi, taj snažni miris pračovjekovog izuma ušao je duboko u malter, do samih blokova zida. Već nam je svima muka od tog mirisa, ali nema se kud!

Vraćam u sjećanje Ulicu Lole Ribara i zgradu broj 4. Saobraćajni  znak za autobusku stanicu odakle su polazili seoski autobusi koje je narod nazvao Cvijo i Joka. Tačno u šest sati popodne ja bih se tu okretala ukrug oko znaka i čekala da se mama pojavi. Ide s posla iz stare bolnice. Kad stigne do kuće Jove Lončara ugledam je, jurim prema njoj, u njenim cipelama na štiklu iz kojih ispadam svaki korak, a one tako klepeću da sva ulica zvoni. Dobro se sjećam njenog bijelog mantila sa tri zlatna  dugmeta, veličine dukata, i crne tašne sa jednim rajsferšlusom i dvije kratke ručke. U džep zavuče ruku i izvadi, u papirnoj salveti, jedan čajni kolutić. Zna da nešto očekujem.

Pričam joj noćas, kako se sjećam tog našeg stana u prizemlju, našeg srećnog života, kako teta Doka nije nikada voljela da se pali svjetlo uveče dok ne upale Bojinovići koji su živjeli preko puta nas, porodica Ilije, direktora banke. Ne znam ni danas šta je teta time htjela da postigne, da li je čovjek uvijek u životu zavisan od ponašanja drugih. Kako god, sreća je da Bojinovići nisu bili porodica sklona hodanju i skitanju, jer šta bi se desilo nama da su oni često uveče bili van kuće i dolazili kasno. U tom slučaju, sigurno bismo mi cijelo veče bili u mraku.

Mamu te priče iz našeg bivšeg života vesele i tačno znam kojima se najviše nasmije. Na primjer, ona o takmičenju osam žena iz osam stanova, koliko ih je bilo u našoj zgradi, čija će ploča od šporeta “Smederevca” biti najsjajnija i najčistija u svako doba, k’o suza. Crveno-žuta metalna kutija na kojoj piše “Deligrad” i u njoj pasta, čarobna smjesa za sjaj koji se finalizira vunenim terlukom u koji se zavuče ruka, pa pritisnuta drugom rukom u ritmu tandara-mandara, dok se žene ne ogledaju na šporetu. Najsjajnije su bile ploče Danice Malešević i Dare Kopanje. Tajnu, kako su to postizale, nikada nisu otkrile.

Bilo je raznih disciplina u našoj zgradi, kao: čiji šporet najbolje peče donju koru od hljeba ili čiji je veš najbjelji i najljepše poredan na štriku?

Meni je iz djetinjstva najdraže sjećanje na našu roze zgradu, kad Ana Subašić dođe kod nas i u metalnu smetljikaču naspe malo žara iz našeg šporeta i onda brže-bolje nosi u svoj stan, preko puta nas. Što više ona žuri, tim više žar postaje crveniji i pređe u narandžasto. Žar saspe u šporet, na njega jednostavno stavi cjepanice i vatra je tu, bez po’ muke!

Cijelu noć kroz naš život prolaze dragi likovi i njihove sudbine, a i naše, jer su zajedničke i slične.

O svima joj pričam ono najljepše čega se sjećam, jer moja mater nije ni o kome ružno govorila, ni mislila, a sada znam i zašto. Djeca odrasla u domovima za ratnu siročad, kao što je ona bila, nikada nisu čula majku/strinu/tetku ili komšinice kako prepričavaju priče o drugima i ogovaraju ih. Ta djeca iz domova budu puštena u život, među ljude, kao mladunčad u opasnu šumu punu zvijeri i sama se uče životu.

Pričam joj o Dragici Radanović sa gornjeg sprata, toj neobičnoj gospođi koja je veći dio godine provodila u Novom Sadu, a ljeti je dolazila u svoj stan u našoj zgradi. To njeno držanje cigarete, glas koji zvoni kao najljepše crkveno zvono, damski maniri dok priča, … to se pamti. I njena čuvena rečenica: “Videćete vi kad se sestra dotera!“ Na tom gornjem spratu su i Vidimlići, troj Abazovkine i Abazove djece, od malih nogu ozbiljni i odgovorni. Da nije bilo najmlađe Kene, za njih se ne bi ni znalo da tu žive. Takvi su i dan-danas, ali u Stokholmu.

Još je jedan stan na vrhu zgrade, stan Milana i Dare Kopanja. Milan vitak, lagan k’o pero, komercijalni direktor “Slovinja”, a Dara oličenje skromnosti i dobrote. Takav je i  Siniša, sin jedinac. Kod Stanivuka na srednjem spratu uvijek živo. Milivoj I Radivoj, izđikljali  dječaci, kad idu stubištem preskaču po pet stepenika, jer snaga im ne da da se noge previše povijaju. Njihove sestre Ana i Stana, starije od braće, već u djevojačkom dobu i u svom svijetu. Njihova soba sva oblijepljena posterima Brižit Bardo, Rakel Velč, Ben Kvika i zvijezda koje objavi “Filmski svijet”. Stana je često bila na prozoru, isturene glave sa dugim crnim pletenicama koje padaju preko simsa prozora koji gleda na glavnu ulicu. Nije ona bila pendžeruša, već je čekala kad će Dule, njen momak, elegantnim hodom ušetati u našu ulicu. Ana, starija sestra, nije nikada virila kroz prozor, jer kod njenog momka Rade nije bilo iznenađenja i dilema “kad li će?”.

Prve im komšije Duško i Danica Malešević i njihova djeca Božica i Boris. Danka je jaka i zdrava žena, vrijedna. Na uglancanom šporetu ručak tačno na vrijeme, u dva sata poslije podne kad Duško dolazi s posla u svom bijelom odjelu. Zimi, bar bijela jakna. On je cijelog života volio da nosi bijelo odjelo i uz njega bijele cipele, pride. Tu naviku je zadržao do dan-danas.

Stan do njihovog, Jelače, milicioner i još jedna Danica. Sin Duško, mali dječak koji hoda po plafonu. Svugdje ćeš ga vidjeti, al’ nikad na zemlji k’o sav svijet. Teta Doka je govorila da on treba voziti motor u buretu što ide po vašarima i da ga narod ide gledati k’o na čudilo!

Nezapamćen proizvod socijalizma su dva stana za tri porodice. Jedna porodica, to jest mi, imali smo u prizemlju jednu sobu, u stanu Filozofa Kozomare i tu smo bili danju, a jednu sobu u stanu Ilije Subašića, gdje smo boravili noću. Kako se život odvijao u dva tuđa stana, a da se niko nije posvađao? Mama je govorila da je to bilo za Nobelovu nagradu za mir. Kad je Filozof dobio novi stan u novoj zgradi i odselio, mi smo se konačno raskomotili i iselili iz Subašićevog stana. Veliko je pitanje ko se više radovao, Ana Subašić ili mi? Tri pomenute porodice, osmoro djece, nikad neprilika i svađa. Mama kaže da su to bila zlatna djeca, Filozofovi Milutin i Željka, k’o drage baje, a Subašićevi kao dječaci malo bučniji, ali poslušni i pristojni k’o cure. Iz obje porodice u svijet izađoše ljekari.

Svi muškarci iz naše zgrade su bili različitih profesija: Abaz – direktor, Milan – komercijalni, Jelača i Novuka Stanivuk – milicioneri, Duško – medicinski tehničar s pretenzijama da postane viši, tj. šef ostalima, što je i postigao kasnije, Ilija – vozač kamiona, Filozof – šef računovodstva i moj otac – medicinski tehničar. Sve žene su bile domaćice osim moje majke, KV kuvarice, koja je radila u bolnici. Sve stanare zgrade broj 4 u Ulici Lole Ribara voljeli smo kao rod. To je bio život!

Jutarnji rituali žena pored šporeta i vatre, uz kafu, pa spremanje ručkova, muževi koji stižu s posla tačno u dva sata i pet minuta popodne i djeca već pristigla iz škole. U svakom stanu ista scena. Sjeda se za sto, svako zna svoje mjesto i stolicu. Zveckaju tanjiri, kašike, viljuške, pa polako. Očevi poslije ručka malo dremkaju, a mi iskačemo iz stanova, pa trk u dvorište ispred zgrade, naša preteča luna-parka, i zabava počinje.

Mara Vučić, stara gospođa koja je živjela sama već sto godine, u svom dvorištu tik do našeg, viče po običaju na nekoga i kune. Razumije se u toj dreci da joj je neko opet upao u voće i pokršio grane i sad ona tužna i žalosna mora testerom odsjeći svoju najbolju krušku usred dvorišta da je drugi ne beru i njome se ne slade. I uradila je to na opšte zaprepaštenje svih nas. Sama samcata je krušku odsjekla, jedno jutro. Dok se borila sa testerom, njena omiljena mačka je kružila oko nje i mijaukala kao da se i ona čudila, a Mara je to shvatila kao podršku nekog svog rođenog, jer je mačka bila jedino društvo u njenoj kući.

S druge strane našeg dvorišta su kuća i veliki voćnjak djeda Ćuluma i njegove brojne porodice, koja se već tad bila rasula po svijetu. Ali kada se svi sinovi okupe ljeti i parkiraju u našoj ulici sedam auta, jedan do drugoga kao svatovi, mama je govorila: “Blago njemu, došli mu sinovi!“

Svaki dan umorna s posla vraća se, u susjednu zgradu, babica Staka. Treba joj malo više vremena nego drugima jer je hroma, jedna noga je znatno kraća, pa taman toliko vremena joj treba da stigne od hotela “Putnik” i Krstanovića kuće, koliko njenoj kćerki Belmi da pobjegne u kuću i dočeka je sa otvorenom knjigom u šakama nekog “teškog” predmeta kao fizika ili matematika, jer bože moj, uči cijeli dan. Babica Staka je bila stroga prema svima. Prilično smo se plašili da je sretnemo, ali žene su pričale kad idu na porođaj da se mole Bogu da je Staka tu, u blizini, jer se onda može i bez doktora.

Mami nikada nije bilo jasno kako ja sve ovo pamtim, najmlađa sam od njene troje djece i jedva da sam imala neku godinu kad se sve ovo dešavalo.

Nerado smo se preselili u ovu kuću u kojoj smo noćas. Niko nije želio osim tate, on se divio svojoj kući koju je sam pravio. Došli smo iz centra grada u prašnjavu ulicu koja nije znala za asfalt dugo. Sve sami oblaci prašine i pustara, nigdje djece, nigdje naših komšija, pa makar i Mara Vučić da je tu, da galami i kune djecu.

Jedva smo dočekali asfalt, nove kuće, komšije i djecu s kojom ćemo zajedno u školu i iz škole, i sve ispočetka. Jedno vrijeme nas je toliko bilo u kući da, ako ne legneš do osam uveče, teško se može naći slobodan ležaj. Primili su moji na neko vrijeme, Ljubinku, medicinsku sestru iz Ćuprije, dok se ne snađe, pa se nije snašla godinu, dvije. Neizbježna teta Doka, nas tri sestre, tata i mama, a u kući četiri sobe. Svega je bilo u kući osim dosade i tišine.

Onda smo i mi počeli da se krunimo. Ljubinka je prva otišla sa nekim doktorom u koga se zaljubila, nakon nje teta je otišla u Ameriku, udala se, pa onda Senka, Nada i ja.

Pamti ova soba i neke divne, blagoslovljene trenutke, kao onaj kada su Mirjana i Momo Čolić boravili neko vrijeme ovdje čekajući da usele u svoj stan, pa kako to biva kod mladih u dugim noćima, tu se začela iskra novog života, njihovog sina Marka. Koliko nam je to radosti donijelo! Do neba!

Mogli bismo ovako po sjećanju čitavu godinu, ali tata ulazi u sobu i opominje me da treba još mnogo toga da dogovorimo za sutra, ono što zovu rutina neočekivanog.

Još malo, pa sviće, plava zora će zamijeniti noć. I mene će zamijeniti neko od rodbine pored maminog sanduka. Majku neće zamijeniti niko!

Po svemu se vidi da će dan, 20. septembar 2002. godine, biti lijep, vedar i sunčan. Onakav kakav je bio njen život, takav je bio i ispraćaj.

Mater je nas često pratila, a mi nju danas, posljednji put.