Njeno veličanstvo Slučajnost
Tanji je bila sasvim prirodna stvar da njoj, mladoj ženi u trećoj deceniji života, muškarci donose na dar sve i svašta, od čokolade “Samo ti”, pa do posvećene pjesme, napisane rimom njenih koraka, knjige s posvetom i naslovom koji aludira na njegove simpatije, nacrtane slike i sva čuda ovog svijeta samo da je obraduju i ostanu upamćeni po nečemu u njenom srcu, bar na neko vrijeme.
Sjeća se Tanja, prilično dobro, kad se na vratima kancelarije pojavio Pepi s papirom većih dimenzija ispod mišice. Tajanstven.
Otvorio je korice bloka koje su zaštićivale iscrtan bijeli papir, koji je stavio na njen radni sto očekujući oduševljenje s druge strane. Čovjek njegovih godine, a tad je imao oko 50, potpuno je bio siguran da to što je on mogao da joj pokloni malo ko može i po tome će uvijek biti u prednosti nad drugim muškarcima u njenoj blizini. Kako je samo bio u pravu!
Gledala je nekoliko minuta u crtež na stolu i odmah prepoznala motiv, Pepi je to nacrtao tušem, crkveni toranj koji stoji jedan cijeli vijek u blizini njene kuće.
Mladost u kojoj vitlaju sokovi života ne haje niti doživljava strasno umjetnost ako nije glamur niti pjesma otjepavana maestralno, neki aktuelni hit ili da je mađioničarski trik gimnastičarskih vratolomija, pa sve s “Tiffany” kamenjem što sija kao kandelabre u daljini, na uskoj stazi kuda su prošli ljubavnici u tamnu noć.
Pepi je uočio blijedu reakciju na njegovo jutrošnje djelo posvećeno njoj, pa je izvukao džokera iz rukava koji je držao za rezervu da doda za jači utisak. Znao je iz svih pročitanih knjiga i kilometara pređenih sa ženama, a bilo ih je, da one vole da se nešto veliko i značajno uradi samo za njih i naročito da će trajati.
Naglašavajući precizno riječ po riječ, upitao je: “Vidiš li boju tuša kojom sam to nacrtao i taj grm pored puta koji liči na kovrdže? Čini li ti se da je to boja tvoje kose?! Božule, boja vina s porijeklom, zar ne?”
Tek tad je ona obratila pažnju i gle, stvarno jeste, to je bila boja njene kose.
Slika je te godine uramljena i narednih 30 godina je imala svoje mjesto na Tanjinim zidovima koje je mjenjala s vremena na vrijeme, selidbama, kao i boju kose. Sad ona ima mnogo svjetliju boju koju zovu “ružino drvo”.
Tanjin pogled na tu uramljenu grafiku se godinama mjenjao, posebno od kad je slikar umro.
Često je sjedeći u danima sensizlika gledala sliku, svjedoka njegove posvećenosti, da joj učini radost i za nju povuče sve te silne linije stvarajući oblike u kojima je bilo nje i koja će je cijelog života podsjećati na dio zemlje na kojem je rasla i komad neba ispod kojeg je maštala. Od svega najvise će se sjećati njega, crtača pejzaža, umjetnika života, čija duša lebdi nad smrću kao ulje nad vodom. Da je stotinu puta umro, u svakoj svojoj slici živi snažnije nego svi što zemljom hode.
Nakon tridesetak godina slika je dosta izblijedila, tuš je postajao siv i konture su nestajale. Sjetila se da pita svog prijatelja, slikara Latifa, šta da radi, kako da je sačuva? Objasnio joj je da on može sliku popraviti i da će precizno obnoviti sve poteze prethodno povučene, samo neka donese sliku u njegov atelje, čim prije.
Rekla mu je ko je autor, ali bilo je nekako neprilično pominjati da je slikar pravio boju od dva tuša da dobije tu nijansu, boju njene kose. Bi joj žao što će slika sad vjerovatno biti u crnoj boji i sve će biti isto, a potpuno drugačije, bez tajne.
Ni riječ o tome nije rekla svom prijatelju Latifu. Dovoljno je što će on obnoviti izblijedilu sliku, spasiti je i još sad da nešto zahtjeva, pravi listu želja u nijansama, specijalno. Neće!
Nakon dvadesetak dana otišla je u atelje, carstvo umjetnosti svog prijatelja i ostala bez riječi kad je vidjela novu sliku starog crteža. Sve linije su tu, svi oblici okoliša, kuća, ograda, toranj crkveni, drvo pored ceste, sve isto samo nova boja.
Da li postoje slučajne namjere ili neko od gore mješa mastila i boje?
Njeno veličanstvo slučajnost u koju vjeruju Englezi. Latif je obnovio staru sliku u boju koja je ista kao boja Tanjine kose sad!
Nije mu rekla ništa. Željela je da misli da je prijatelj to znao. Ako i ne zna, osjeća sigurno.
