Nije fatamorgana

Kaže pjesma: „Sjeti se ljeta i ljeto će doći.“ I tako i bude, dođe kako god!
Sticajem nekih okolnosti, davno, s roditeljima sam otišla i vidjela na vrhu planine Šator prirodno jezero. Ta pojava u prirodi je poznata po nazivu “gorske oči”. Pamtim kristalno čistu vodu jezera, hladnu kao led, jer ga pune izvori oko njega iz utrobe planine.

Mnogo godina kasnije, društvo se našlo, zapričali se i neko pomene da će sutra, 1. avgusta, radoznali ljudi koji poštuju tradiciju ići na vrh planine i dočekati zoru, 2.8. na dan Sv. Ilije. Legenda kaže da se žene koje ne mogu ostati u blagoslovenom stanju, na taj dan, prije izlaska sunca, obavezno okupaju u jezeru i desiće im se čarolija. Idućeg ljeta ljuljaće kolijevku.

Nije to bio razlog zašto smo odlučili, nas nekoliko, da idemo i zanoćimo tamo, jer znali smo po pričama poznanika da se uveče oko jezera dešava izuzetna zabava. U grupama posjetilaca redovno se nađe muzičar i najčešće s njim gitara ili harmonika. Ovi ostali pjevaju uz roštiljanje i pečenje janjaca sa rujnim vinom, daleko od obaveza u šumi pored vode, obećavajući provod za pamćenje. Ujutru, prvog dana avgusta, kupimo sve što nam treba za piknik na vrhu planine od 1870m nad morem. Sve što zaboravimo ponijeti moraćemo zaboraviti da nam treba.

Vozili smo se najprije magistralnim putem pored Grahova, pa makadamom do samog vrha jezera. Zatekli smo nekolicinu turista. Već su se raspremili, zauzeli mjesta, raširili prostirke i po mirisu dima znali smo da se priprema hrana. Potražili smo zgodno mjesto za boravak na travi, a za noćenje – ipak ćemo u autu, sigurnije je. Do kasno u noć orila se pjesma, do neba. Naložene vatre u svakoj grupi, noć je izgledala čudesno. Sva ta obasjana lica u atmosferi nevjerovatnog ambijenta činili su se kao refleksija sreće. Grleni smijeh, dozivanje, pjesma, solidarnost među slučajnim poznanicima, sve to je bilo bajkovito ispod vedrog neba punog zvijezda. Pretpostavljala sam da je legenda o nerotkinjama ostala u domenu prošlih vremena i predrasuda. Drugo, voda jezera je toliko hladna da je teško zamisliti mladu ženu ili bilo koju da u praskozorje gola zagazi do grla! Jezero je, po knjigama, dugo 200m, široko stotinjak, a duboko 7m. Ali, sve ovo do ponoći što smo doživjeli, to je već događaj!

Nismo se bunili zbog neudobnih uslova za spavanje u autu i svako malo smo pokušavali nekako se udobnije namjestiti, smanjiti se za dva broja i sklopiti oči. U jednom od nebrojenih buđenja te noći vidim svitanje. Pomislih, dobro je, još malo pa idem kući u svoj krevet. Pogledam kroz prozor koji je bio odškrinut malo zbog vazduha i učini mi se da se nešto kreće po vodi. Na udaljenosti od dvadesetak metara između nas u autu i jezera, pomislim, neko doveo psa jer se nešto crno micalo u vodi. Rasanim se i bolje pogledam. Iz vode polako se razaznaje glava i vrat, pa bista žene i preko nje pada duga, crna kosa, u pramenovima. Malo po malo, kako prilazi obali, ukazuje se cijela figura. Duga bijela haljina zalijepila se, potpuno mokra, za tijelo žene koja je već nogama dohvatilia pjesak i kamenje izvan jezera. U času se pojavio muškarac koji je očigledno čekao spreman i brzim pokretima zagrnuo ženu velikim pokrivačem, vjerovatno toplim ćebetom. Užurbano su sjeli na zadnje sjedište auta i po pokretima ruku vidjela sam da se žena presvlači da se oslobodi mokre haljine u hladnoj planinskoj zori.

Niko od mog društva do danas mi ne vjeruje da sam tu scenu zaista vidjela. Najprije su mislili da se šalim, pa kad su shvatili da sam ozbiljno uvjerljiva u opisu, misle da je to moja fikcija, jer sam prethodno prepričavala legendu i vjerovatno da sam sklona vizuelizaciji. Nakon desetak godina od događaja često razmišljam o toj filmskoj sceni u jezeru. Raspitivala sam se kod ljudi koji odlaze 1. avgusta na planinu Šator, da li je neko vidio da se žene kupaju u cik zore na Ilindan? Kažu da jeste, ali kad pitam ko – ne znaju. Potpuno sam sigurna da ja jesam, samo nisam sigurna da li sam ženu u jezeru, te zore, vidjela u snu ili na javi?!