Nesporazum

Neke prošle godine, ne tako davno, koračam s mojim prijateljem kroz carstvo našeg grada, Busiju. Kao u raju na sve strane same ljepote i sva čudesa koja je priroda mogla podariti ovoj planeti. On, poznavalac svega što se okom može vidjeti, a obojeno hlorofilom, objašnjava mi svaku biljku, njeno ime, šta se njome moze izliječiti i kako da je sušim i pripremim za čaj. Posmatram ga i vidim kako vlada tim prostorom, mislim, on je rođeni sin šume i ljubavnik svake biljke koja u toj šumi rađa. Čini mi se da ga ne može niko izdvojiti odatle, kao da je srastao sa svakim drvetom, miriše na četinu, smolu i pelud koji ga je prahom posuo kao vanilice šećerom. Svoj na svome. Ozaren. Sretan. Svaki čas gleda u nebo i pogledom ljubi nebeski svod, zahvaljuje mu za sve što vidi oko sebe, što može da udahne snagu šume i njome hrani svoj krvotok.

Mislim, dok ga gledam, poletiće!

• Lani, ovako u sred ljeta, javila mi da dolazi! (Kapiram, govori o ženi koju voli, a već mi je pričao o njoj i dan ranije dok smo šetali sve do Samara.) Krenem od jezera ovom stazom ka kući da se malo sredim i presvučem, onako nadimljen od vatre koju smo ložili i roštiljali, kad evo tu, baš iza onog drveta, ugledam je kako mi ide u susret. Htjela je da me iznenadi. Vila, čini mi se, bajka! Šuma, ona i ja. Možeš samo zamisliti! Potrčala je kad me ugledala, bar mi se čini, valjda sam i ja, više ne znam ni sam kako, sekunda, već smo bili u zagrljaju. Nekako smušeno sam je samo poljubio u obraz i sve sam sklanjao glavu na stranu, a ona je očekivala poljubac kako smo osjećali oboje… da nikad ne prestane… Ja u neprilici. Izbjegavam… Vidim, krivo joj! Strašno se uvrijedila i naljutila. Cijeli dan jedva da je progovorila neku riječ.
• Pa šta ti je, šta ti bi? – pitam ga.
• Glupo skroz, jbg, mislio sam da ću stići kući prije susreta s njom da zalijepim “Coregom” zube. Zamisli, gluposti, da se ljubimo i da mi cijela vilica iskoči. Šta je gora sramota, da se to desi ili da joj kažem da se to može dogoditi!? Zato sam ćutio i muvao se nekako grleći je, ali slaba vajda. Do danas mi nije oprostila jer nikad joj nisam rekao zato, na njeno zasto. Neugodno mi je bilo i tako je ostalo, nerazjašnjeno. Sve sam mislio ukapiraće i tako ostade.