Naš Bog je Šofer
Ako Krleža kaže da je kod Hrvata bog Mars, kod nas je šofer.
Ponoć je. Vrela noć u Beogradu. Stižem na vrijeme na stanicu i peron br.15. Mnogo putnika je već na sjedištima. Ljubazno pitam koje je mjesto broj 6 za koje imam kartu. Graknuše u glas, većinom žene, da se ne gleda na broj jer nismo u pozorištu!
- Izvinite, ali ne bih da sam na sećiji. Davno su prošle ekskurzije!
Jedna starija žena, prorjeđene plave kose, pričvršćene crnom, plastičnom šnalom, dreknu:
- Eto vam moje sjedište, broj 3, pored vrata.
Tako i uradim, sjednem na mjesto broj 3.
Pristiže vozač. Hod i držanje kao u Džona Vejna kad izlazi na dvoboj. Omanji, sitan čovjek, ali stavom i kretnjama stvara privid gorostasa. Uskoči u bus i krenusmo. Vrućina je, oko 30c stepeni.
Naš šofer u vožnji, dok mota volan po ulicama Beograda da se izvučemo do auto-puta, otvara ogromni prozor pored svog lijevog ramena i pali cigaretu. Miris nikotina u dimu stiže do nas u sekundi jer ga je vazduh potisnuo nazad. Pojačava radio da svi čujemo neke tkzv. dvojke i stihove koje pristojan čovjek teško može “progutati”: “Ja sam ključ, ti si brava” i sl., praćeno orkestrom koji je vjerovatno snimao u nekoj udžerici, obljepljenoj kartonima za transport jaja, zbog akustike. Redaju se stihovi: “Sve se okreće, ljubav me neće, živiš u bolu, jer si srela lolu”!
Atak na prosječan sluh da gore ne može biti!
Obavijeni dimom od cigarete, u ritmu cajki, promajom od otvorene šajbe i drndanjem dotrajalog autobusa, normalan čovjek na momente misli da gleda film, odnosno da je statista u novoj verziji “Ko to tamo peva”. Najinteresantnije mi je da se niko ne buni, nikome ne smeta ta atmosfera krčme na točkovima ili se niko ne usuđuje da prigovori ovome dasi od koga im zavisi život ovog trenutka. Svi ćute k’o zaliveni. U svakoj nevolji ima nešto i dobro. Vakcina uspavljuje, rekli su mi, i čini mi se nikad nisam imala tako slatkog sna u gorim uslovima.
Samo na mahove kad se trgnem od nekog kočenja ili stajanja, vidim i čujem, veselje traje. Na granici svi izlazimo vani i dok čekamo ponovo ulazak, žena koja sjedi u toku vožnje na privilegovanom mjestu, na mobilnoj stolici za konduktera, priča kako je u odlasku prije 2 dana, u autobusu iste kompanije, bila svjedok kad šofer baca stvari neke putnice s prvog sjedište na središnje jer to su, dva iza njega, prazna mjesta za odabrane a dok se ne pojave, tu je njegova aktovka (možete zamisliti sadržaj) i neka vjetrovka. Ta nesrećnica se usudila pomisliti da može tu sjesti, spustila svoj laptop i tašnu dok nije naišao orkan, komandant parade, VK vozač i sve joj pobacao skupa s njom!
Vrhunac ironije je da je tu pored nje, na prvom sjedištu, sjedio policajac koji je mirno posmatrao scenu jer je imao neki bonus (pogodite koji) od tog šofera. Stigli smo u ranu zoru. Da li ćemo ikad više biti makar trun, zeru Božiju, kulturan narod, kao nekad?!