Naš Vašar

Na stolici pored kreveta uredno je složena roba od sinoć da se ne gubi vrijeme ujutro oko izbora i peglanja. U kući nikad nije vruće kakvo god da jutro svane. Ovo danas, najavljuje vedar i vreo dan. Taman za vašar kao naručen.

Od ranog jutra čuju se užurbani koraci ljudi na ulici, gužva od saobraćaja, sirene iz auta bez potrebe, svi više da se oglase i skrenu paznju na sebe nego što ima razloga. Male grupe ljudi kreću se ubrzano, svi u jednom smjeru, prema centru grada, na vašar.

Ovaj ljetni, 7. jula, je bio najomiljeniji svima. Zbog te komocije u kretanju, oblačenju i dugom danu. Osjećaj da će nešto trajati i da se nigdje ne moraš žuriti je veličanstven. Vašar je obećavao posebnu energiju, susrete i razgovore, ta zvrka u vazduhu od prepunih tezgi šarenila, gomile ljudi koji obilaze sve što je izloženo, kao muve bez glave, pa po nekoliko puta u krug sve prođu i pitaju vašerlije već treći put koliko košta neka stvar u nadi da je cijena pala. Vašar je bio skoncentrisan na prostoru zelene pijace i širio se s tezgama i ponudama i bez drvenih stolova u koncentričnim krugovima.

Koliko god da je odraslih u gradu tog dana čini se da je duplo više djece. Trčkaraju, provlače se između nogu ljudima koji stoje u grupama i bave se vašarskim dangubama. Svako dijete mora dobiti neku igračku i zbog te želje o kojoj danima sanja je tu. Pištaljke, trube, klik-klak kuglice, sirene, trešte sve do noći dok djeca, konačno, s majkom ne odu kući. Djevojčice su uglavnom birale plastične lutke ili lakovane tašnice, a ove malo starije žuti prstenčić s kamenom i lančić. Sa svake tezge je grmio kasetofon i svaki šator je imao svoju muziku.

Na istom mjestu još od proljeća su samo piljari Hercegovci, Zdravko i Ana, Nevenka i stara Iva. Jedne godine je stigao i pravi, pravcati cirkus. Velika, okrugla šatra s milion boja, magija snova i prepričanih bajki. Pored cirkusa su šatori sa ružama od krep papira koje skidaju muškarci vazdušnom puškom. Najveća misterija je bio i ostao, za mene, jedan manji šator u bordo boji u koji se moglo zaviriti kad se plati ulaz, tada jedan krupni namrgođeni čovjek skloni platno koje simulira vrata. Pričali su odrasli muškarci, jer žene nisu tu ulazile, da je u staklenoj boci neka minijaturna žena, gola, pliva u tečnosti i pokazuje posjetiocu svoje grudi. Minut i gotovo, napolje!

Ringišpil, neizostavno čudo koje nam je omogućilo da doživimo slobodni let, na svu sreću, bez iznenadnog pada.

Sve do periferije se čulo mješanje muzike sa svih strana, odjekivale su trube i pištaljke neumorne djece razrogačenih očiju koje su upijale sav taj kaleidoskop ne bi li vječno trajao.

Sve do popodne istim žarom su ljudi gorili na julskom suncu, jer to je dan koji se čekao jos od Sv. Save.

Kao sto plima preuzima more, a da se ne vidi taj trenutak kad, tako žagor vašarske ponude i potražnje preuzima pjesma muškaraca iz kafana, raspoređenih oko parka. U tih 7-8 poznatih lokala zasjeli bi umorni ljudi od hodanja i pričanja, poznati jedni drugima i otpočela bi završnica tog svetog dana. Pilo se do besvjesti, a sve praćeno pjevanjem iz grla, tzv. ojkačama.

To poznato “ooooooo” trajalo je do iza ponoći, a nije bila rjetkost da se završavalo manjom tučom ili u najboljem slučaju svađom do sljedećeg vašara Male Gospojine u septembru.