Naš Nobel

Neko je na “Facebook”-u postavio fotos Ive Andrića u avionu, na ispraćaju u Stokholm po Nobelovu nagradu. Odmah su uslijedili komentari po principu – ko gore, ko gluplje!?

Ljudi koji, garantujem, nikada ništa nisu pročitali, jer da jesu, ne bi valjali takve notorne gluposti kao: “Nešto Andrić mnogo ozbiljan, kao da se ne raduje!”

Tvrdim da je više pameti bilo u jednoj Andrićevoj trepavici, nego u pola članova FB, što potvrđuju svakodnevno, ovi potonji.

Drugi nadodaje: “Možda se plaši aviona!”

Gledam arhivske snimke i slavnog pisca, njegove intervjue. Znala sam još otkad, od nekih novinara davnih godina, da Andrić, kao u ostalom i svi slavni pisci, nije volio publicitet, niti davati izjave i sl. Poštovao je kodeks i svu strku oko Nobela, ispoštovao znatiželju sedme sile. U jednom snimljenom razgovoru, arhiviranom na Internetu, pita ga novinar zašto u njegovim djelima ima opisa surovih scena? Pisac, smireno i biranim riječima, tako jednostavno kaže: “Zar mislite da manje ima surovosti u ovome što vi meni sada radite, uperite 4 reflektora u oči i pri tome pitate koješta, što nijedan pisac ne voli, jer je u svojim djelima sve rekao”.

Pričao mi je poznanik koji je imao sreću da kao novinar, davno još, prisustvuje jednoj konferenciji za štampu gdje su neki novinari u svojoj ljubopitljivosti i neznanju prelazili mjeru dobrog ukusa. Andrić, na svoj poznat način, sa izvjesnom dozom sarkazma koja se naslućuje samo, obratio se novinarima i rekao kako je siguran da je posao novinara mnogo teži nego njegov! U toj grupi od tridesetak žurnalista, bar deset je bilo koji su u svojoj gordosti, a u nedostatku inteligencije, to shvatili vrlo ozbiljno i počeli aplaudirati. Svjedok tog događaja koji mi je ovo ispričao reče da nije vidio takvu tragikomediju ni u pozorištu. Dok je trajao aplauz, Andrić ih je cinično posmatrao ne trepnuvši i bez pomjeranja ijednog nerva na licu, vjerovatno je želio da se taj cirkus čim prije završi, jer je sam govorio da je za njega radni dan njegov praznik.