Najljubavnija Moja

Besjeda vuče besjedu. Tako, neki momak i neka djevojka na sasvim običnom ljubavnom  sastanku, ako se za ljubav može ikada vezati riječ obična, zapodjenuše razgovor o sebi.

• Ti ćeš sad u vojsku, pa dok se ne vratiš … eheej, šta sve može biti, a ja ću vidjeti za koga da se udam! – grlenim glasom nasmija se djevojka zabacujući glavu unazad, svjesna da ga ljuti i da mu je još sad krivo jer je odlazak u vojsku izvjestan, za koji dan, a daljina je neprijatelj, nevidljivi dušmanin koji vreba u zasjedi, spremajući podvalu da joj se svide neke druge oči.

Momir, naočit momak crne, guste kose, širokih ramena, uvijek prav kao strijela i pravo odlučuje o svim svojim potezima i namjerama. Stoji tako danas pored drvene ograde koju je davno komšija napravio oko svoje kuće. Bila je to mala, bijela kuća, čija dva prozora gledaju na sokak. Tik pored Momira – Jovanka, ljulja se na jednom dijelu ograde gdje fali nekoliko letava, pa je ostala samo drvena žioka na koju su ekserima prikucane ostale prečke. Nimalo joj nije svejedno što Momir odlazi u vojnike, tamo negdje u Makedoniju, ali se ne da, neće ničim da pokaže da žali, već ga začikava i kao slučajno priča o dolazećoj jeseni i seoskim igrankama koje će biti redovne kao i godišnja doba što ne preskaču svoj red.

Đavo niti ore, niti kopa, već svoj posao radi, pa povuče Jovanku za jezik:

• Šta bi ti kad bi čuo, u vojsci, da se ja udajem?
• Ništa! Vojnikovao. Ne misliš valjda da bih umro?
• Aaahaaa, baš bi ćutao i pustio me drugome!?
• Riječ ne bih progovorio, kunem se, ni jednu jedinu riječ. Probaj, pa vidi!

Zna dobro Jovanka da on ne laže i da je njegova gordost gora od svake daljine Makedonije. Sigurna je u to što Momir govori da ne bi trepnuo, makar crkao, i tu njegovu, kako je ona nazivala, pasiju narav, nikakva udaja ne bi mogla slomiti. Nevolja je bila u tome što je i ona sva od kaprica i inata, jer te mladalačke godine pune bunta i nerazumijevanja često su od ljudi pravile ludaje. Ali … budu kasni pokajci!

Dva puta je već prošla jesen kroz njihovo selo, pa zima, pa drugo proljeće, evo, skoro na kraju. Tri automobila sviraju kroz selo u koloni. Prvi je princ, za njim Fiat 1300 i na začelju fićo. Svatovi, kola nakićena muškim bijelim košuljama I u svakom autu po četiri  osobe. U srednjem autu Jovanka, na zadnjem sjedištu sa sestrom svog vjerenika. Momak koji je isprosio je u prvom autu, na prednjem sjedištu do vozača. Nestpljivo iščekuje da se za koji minut, dok prođu kroz selo sirenama najave vjenčanje u maloj seoskoj crkvi, s curom koju voli, pred Bogom zakune na ljubav.

Svatovi k’o svatovi, alakaju, kroz bučne sirene i otvorene prozore na autu dozivaju i pozdravljaju svoje sugrađane. Flašama u kojima se mućaju stare prepečinice, mašu kao zastavama. Kola voze polako da se što bolje vidi ko je u autu i ko se to ženi, a ko udaje.

Grom puče ravno među oči Jovanku kad je ugledala visoku mušku priliku na kapiji ispred Momirove kuće. Srce joj je stalo, samo damar je udarao u sljepoočnicama. Sve oko nje je nestalo. Nije znala da je Momir stigao kući iz Makedonije, prije dva dana. Čuo je od prve komšinice, babe Julke, da se Žarko N. ženi i koga to uzima. Izašao bi on pred bilo čije svatove iz sela jer to je red, a pred ove, bataljon vojske ga ne bi spriječio. Stajao je iza zatvorene dvorišne kapije kao spomenik. Kad su svatovi prolazili pored njega, netremice je gledao curu u bijelom koja kao okamenjena zuri u njegovom pravcu. Samo što su desetak metara kola prošla njegovu ogradu, mlada zamoli vozača, inače rođaka, da zaustavi auto zato što želi ubrati neki cvijet iz bašte koji je tog časa ugledala i njime se zakititi jer na skromnoj bijeloj haljini i na tamnoj kosi savijenoj u punđu nije bilo nikakvih ukrasa.

U jednom pokretu je iskočila iz kola i pružajući ruku ka grmlju i cvjetovima preko ograde, gledala je kao omađijana u Momira. Sve je u tom času proletjelo u njenom  sjećanju. Njegova zakletva da nece progovoriti ni riječ ako stigne aber o njenoj udaji i da će ćutati kao zaliven, pa i da crkne zbog toga. Sve je to Jovanka znala i da će povrh svega, on, održati svoju zakletvu makar žalio do groba. Ta tvrda krajiška ćud i nepokolebljivost bile su jače od svake ljubavi i žig koji je od mnogih sudbina pravio tragedije bez roka trajanja.

Niko od prisutnih tome događaju ne zna, ni dan-danas, reći koliko je vremena trajao pogled između dvoje ljudi koji se vole, a ćute. Prvi se Momir pomjerio, samo jedan korak unazad i rukom otvorio širom kapiju. Stao je pored vratnica, unutar dvorišta, kao kad domaćin dočekuje goste koji su dobrodošli. Iako u magnovenju, Jovanka je shvatila poruku. Bez ijedne riječi, ćuteći, Momir je održao zakletvu, a sve rekao.

Nije se ni okrenula, ni rukom mahnula začuđenim svatovima. U dva-tri koraka stigla je do Momira I kao vila u dugoj, bijeloj haljini dolepršala u njegovo dvorište, u poznati zagrljaj, i ostala. Bila je to priča duža od tri dana, sve do sad!