Mome Momi – Najdražem Kaporu

Septembarska noć, savršena kao na filmu! Kako god da se provede veče, prije povratka u hotelsku sobu, sjedim u parku kao omađijana od raskoša prirode i bogatstva mirisa botaničke baste, u kojoj sve najlepše što je izniklo pod nebeskom kapom su donjeli neki ljudi da tu raste, tako da cijela planeta tu miriše i diše. Zatvorim oči kada se dovoljno nagledaju te ljepote i molim se Bogu da taj prizor nikad ne napusti moje zjenice!

Hvala ti, Bože, što si mi dao da vidim za života kako izgleda raj, sigurno ga neću vidjeti kad umrem! Sad sam sigurna da ovako izgleda raj, jer bolje i ljepše od ovoga ne može biti. Večeras ću obući omiljenu roze boju i ponešto bijelo da ne budem baš kao puding od maline. Najdraža ogrlica i naušnice od rozen kvarca, suvenir na sarajevske dane, u toj kombinaciji se podrazumjevaju. 23c stepena u 20h obećavaju još jednu noć za pamćenje. Polako se spremam i u oblaku parfema lagano odlazim u centar Monte Karla, bašta čuvenog “Caffe de Paris”. Od ljepote prizora svakom provincijalcu počne se vrtiti u glavi. Nikad neću saznati da li je Bog sam odredio da se na tom mjestu u jednom trenutku nađu svi najljepši, najotmjeniji, najglamurozniji i najbogatiji iz cijelog svijeta. Čitav kaleidoskop u kojem se okreću sjajne toalete, besprekorno dotjerane dame i isto takvi muškarci koji ih prate, livrejisani lakeji odvoze im limuzine kao iz kataloga, za koje se ne zna ni izbliza koliko koštaju. Latino muzika ispunjava cijeli trg dok u bašti sve blista, stolice, čaše, escajg, nokti, nakit, pogledi, cipele… Do nosa mi je zalutao dim tompusa i sve to na trenutak pokvari, ustvari me podsjeti, nešto mora biti da ne valja. Što li svi puše to ogromno čudo koje tako neprijatno miriše?

Moja nelagoda je bila višestruka, sjedila sam sama za stolom, što i nije baš običaj u to vrijeme i na takvom mjestu, ni kilometer u prečniku nikog poznatog. Sve najljepše iz mog ormara je ovde potpuni promašaj, da ne kažem, ispod nivoa svakog gosta. Omiljena ogrlica od rozen kvarca nije ni za pokazivanje u podne, a kamo li u večeri u kojoj šljašte sve sami dijamanti i smaragdi i ostali kamenčići! Gdje li sam ja zalutala? Šta ja radim na ovom strašnom mjestu?

U sljedećem razlomku sekunde umalo ne uzviknuh, ne znam da li od sreće ili od čuda! Nekoliko stolova od mene sjedi gospodin čije drago lice prepoznajem i jedva se obuzdah da ne skočim i počnem da ga grlim i ljubim. Tamno plavi sako sa zlatnim dugmadima kapetana duge plovidbe svog i našeg života. Da, to je on, moj najdraži pisac kojeg obožavam. Pored njega andjeo čuvar, njegova Liki, stoji kao sfinga. U svim nesrećama ženske duše on je jedini koji nas je tješio, uveseljavao i davao nadu da će lijepo tek doći. I sad je sigurno tu da me podsjeti da ovaj sjaj i glamur ovog mjesta hlade postelju “visokog gosta” i da je moja ogrlica i emocija kojom je obojena – najskuplji dijamant.

Prišla sam mu na pristojnu udaljenost da nekome kažete “dobro veče”. Dvije riječi srpskog jezika, a toliko radosti na obje strane. Od rukoljuba do poljupca u obraz samo je bio treptaj oka. Sjećam se da sam jedva od uzbuđenja uspjela da mu kažem kako je on jedini muškarac koji me čini sretnom, dok čitam njegove priče, romane i intervjue uživam kao dijete u krevetu izmedju oca i majke. Htjela sam još svašta da mu kažem, ali… sakralnu scenu ne smijete narušiti željom da ona traje dugo. Možda je bilo previše i to što je pozirao samnom da bih imala fotografiju koja je živ svjedok da je to bilo i da me stvarno zagrlio i ubjeđivao učtivo da mu ne smetam. Često gledam tu fotografiju, nijedan dragi kamen, a bilo ih je nebrojeno te noći, nije tako sijao kao moje lice ozareno srećom trenutka susreta s dragim čovjekom! Ta boja rozen kvarca sa moje ogrlice razlila se po našim licima i obojila nas kao što je Mikelanđelo oslikao andjele! Trenutak sreće za cijeli život!

Od toga dana vjerujem u čuda, meni se dogodilo!

Hvala ti, Bože, što si mi dao da vidim raj za života, jer sigurno ga neću vidjeti kad umrem!