Molitva

Za trpezarijskim stolom u komšijskom stanu, meni nepoznat čovjek, sjedio je s nekim neobičnim mirom u držanju tijela. Upoznali su nas i čula sam jedva kad je tiho izgovorio svoje ime, Josip. Tih, učtiv i fin kao u poznatoj pjesmi. Ne znam koliko je vremena prošlo, nije mnogo, kad smo se sreli ponovo, slučajno negdje u blizini njegove kuće, na kraju grada. Živio je s majkom. Zreo muskarac, u drugoj polovini četvrte decenije.

Neki čudesan spokoj je isijavao iz njegove pojave. Volio je razgovarati, ali nenametljivo i dalo se odmah primjetiti da je religiozan na nacin da je sve tumačio biblijskim učenjem i primjenjenim citatima. Kasnije saznajem da je sate provodio u molitvama na misama i ta njegova skrušenost je dolazila iz posvećenosti duhovnom životu. Mali grad podrazumjeva česte susrete sa svakim ko izlazi iz kuće. Mnogo su mi značili razgovori s njim, to su bile lekcije života. Postali smo prijatelji. Na takav način nikada niko nije brinuo o meni. Bila sam mlađa od njega i vrlo oprezno me savjetovao kad bih bila u nekoj dilemi i svaki put je to radio kao brat koji te želi zakloniti od nevremena i poštediti neprilika u mladosti i pogrešnih procjena.

Nisam mogla zamisliti da u jednom, naoko hladnom i tako samozatajnom muškarcu, može biti toliko neobičnog načina pokazivanja brige za ženu. Kad je jedne večeri uzeo češalj i zamolio me da ne izlazim iz njegove kuće dok me ne počešlja, jedva sam se suzdržala da glasno ne pokazem čuđenje. Provlačio je česalj kroz moju kosu pazeći da nigdje nijednu vlas ne zakači i da ništa ne osjetim osim nježnih trnavaca po tjemenu od dodira češlja.
Svaki put kad bih odlazila iz njegove kuće to je radio na isti način. Nježno i posvećeno. Ja se ne sjećam kako je izgledalo kad me majka češljala, ali znam da taj trenutak koji nije duže trajao od minute je bio najljepši događaj koji je jedna žena mogla doživjeti od muškarca. To se pamti!

Uvijek je taj minut prolazio u tišini. Nikad ništa nije govorio, niti sam ja pitala zašto to radi?! Samo bih kao dijete sačekala sjedeći minut rituala i uživala u njemu. Jednom, dok je češalj klizio po mojoj kosi koja je dosezala do pola leđa, pričao mi je nausput o događaju iz djetinjstva.

U naselju u kojem je odrastao, djeca bi se igrala oko zgrada, cijeli dan. U suterenu njegove zgrade živjela je neka Mici, tako su je zvali. Čuo je od žena koje su dolazile kod njegove majke da Mici stalno prima razne muškarce u svoj stan, koji veoma brzo odatle odlaze i tako njjh nekoliko u jednom danu. Počeo je da obraća pažnju na taj mali prozor uz trotoar ispod balkona. Vidio je nepoznate ljude kako nesigurnim korakom i unezvjereno dolaze kod Mici, obazirući se da li ih neko vidi. Još čudnije su odlazili. Najprije žurno nekoliko koraka, a onda odjednom polako kad već izađu do ulice i svrstaju se među prolaznike. Malo poslije bi se pojavljivala Mici, u satenskom šlafroku punom oslikanih ruža, odlazila je u radnju na uglu ulice i u povratku u ruci nosila cigarete i flašu piva. Crni kreon se neuredno razlio oko očiju, a ono što se zvalo punđa na njenoj glavi je ličilo na sve, samo ne na natapiranu i uredno umotanu kosu. Na sve strane su visili pramenovi koje bi Mici nehajno rukom uzaludno pokušala vratiti na mjesto.

Dječak je to upamtio i već za neku godinu shvatio o čemu se radi, ko je Mici i šta ti posjetioci rade u njenom suterenu. Ta njena raščupana kosa je obilježila dječakovo djetinjstvo i bila asocijacija na nešto nedopustivo i sramotno za ženu, bilo koju, a najmanje za onu koja njemu znači.

Trajalo je to naše srećno doba nekih dvije-tri godine. Onda je pala tmina na sve dokle nam je pogled dosezao. Bila sam daleko od kuce te ’92. godine kad sam čula da je Josip zarobljen i linčovan kao u strašnim filmovima nasilja i svakog užasa, kad svjetina kao divlja horda nasrne na svoj plijen. Nakon pola godine do mene je stigao glas da je živ, jedva, ali živ!

Nakon dvije godine i hiljadu načina telefonom ga pronađem u sred zapadne Evrope. Tiho i odmjereno, birajući riječi, ispričao mi je da se liječio dugo, da mu je sad bolje i da će za koji mjesec doći u moj grad bez obzira što je još rat. Javiće mi se i ako želim da se vidimo, da dođem u “Caritas” na kratko.

Bila je zima, sjećam se, jako hladno, februar u strašnom minusu, kad se javio telefonom. Došao je. U centru grada je “Caritas”. Svud naokolo je srpska vojska i stanovništvo. Ja sam jedna od njih. Šta ako me neko prepozna? Kakvo objašnjenje mogu dati što idem tamo? Moj brat, oficir VRS, visoki čin. Od kapije do vrata iza kojih je on, čini mi se, čitavo minsko polje. Nema tu objašnjenja, znam. Idem! U magnovenju stigoh do ulaznih vrata. Pozvonim. Časna sestra se pojavi na ulazu i pita koga trazim?! Za neki minut u predvorju zgrade pojavio se Josip. Polako je koračao i nijedan mišić na licu mu se nije pomjerio kad je prilazio. Pružio je ruku i tihim glasom se pozdravio svjestan prisutnosti nekoliko sveštenih lica oko nas.

Razgovarali smo, skoro šapatom, i trudili se da u nekoliko minuta ispričamo sve protekle godine razdvojenosti. Nerado je pričao o tamničenju, više sam mogla shvatiti po njegovom usporenom kretanju i ožiljcima na rukama. Na rastanku je pružio ruku i kad sam krenula da idem odatle, nakon rukovanja s njim, u dlanu je ostao papir koji sam instinktivno stisnula da ne ispadne. Pogledom sam potražila objašnjenje od njega. Rekao mi je tiho: “Kupi sebi neku toplu jaknu, vidim da ti je hladno u tome, treseš se od leda!”
Pola grada sam prošla dok sam izvadila promrzlu ruku iz džepa i otvorila dlan. Vidjela sam dvije plave novčanice s likom njemačke princeze. U to vrijeme to su bile 4 moje plate. To je bilo bogatstvo. Sutradan sam kupila jaknu, najljepšu u životu i dva zimska džempera.

Mnogo zima je prošlo od tad do sljedećeg viđenja s njim. Znala sam gdje ću ga naći kad sam došla u njegov grad. Stanovao je blizu crkve. Ušla sam tiho kroz otvorena vrata male kuće u dvorištu. Starija žena je spremala nešto na šporetu i rekla mi je da je Josip u crkvi. Stajao je pred oltarom i molio se. Osjetio je da je neko tu, iza njega, okrenuo se ka meni da pođe u susret. Jedva je koračao. Bolne grimase na licu su odavale koliko patnje podnosi pri najmanjem pokretu.

Svaki put kad bih dolazila u njegov grad i odlazila da ga vidim, bolest od povreda u zarobljeništvu je napredovala i teže se kretao. Prije pola godine odlučim da se preselim u njegov grad. Znala sam da će se tome radovati kao i ja, prijatelj je neprocjenjivo blago. Od njega nema odanijeg i razumnijeg, u to sam bila sigurna.
Kad je konačno sve bilo završeno i zadnja stvar unesena u moj stan, pozvala sam njegov broj u želji da ga iznenadim, da sam tu, u blizini, da ćemo moći satima razgovarati o svemu.

Ženski glas sa trake je odgovorio da ga na tom broju nema. Pozvala sam drugi broj koji je imao, opet ništa. Nazovem njegovu rođaku i ona mi reče da ga više nigdje nema! Ovaj put sam zakasnila, neoprostivo i nepopravljivo.
Znam, sad je s Bogom, u svojim molitvama kao i prvog dana kad sam ga upoznala. Konačno ga ne boli ništa i raduje se proljeću jer zna da mi neće biti hladno.