Mir U Duši

Možete da volite proljeće koliko hoćete, ali zima neće preskočiti svoj red! Ona je tu u svoj svojoj grozoti i ledu, naročito ujutro kad ustajemo iz svojih toplih kreveta i sudaramo se sa ledenim klještima koje nas grle iz sve snage. Gunđamo, rondžamo, kunemo, zvocamo, bronzamo, toročemo, ali ne pomaže. Ići se mora i to je kraj svih krajeva dnevne priče koja tek počinje u rano jutro. Tako zabundani žurimo-jurimo na odredište. Na tom putu redovno sretnemo svako jutro iste osobe na istom djelu puta.

Između ostalih, svako jutro, samo koji metar gore-dole, sretnem jednog vremešnog gospodina u crnom kaputu krojenom po JUS-u. Divim se njegovom srpljenju i želji da svako jutro ide u istom kaputu, s istom kapom na glavi i u ruci nosi crnu aktovku koju i pogotovo ne mjenja nikad. Cipele, naravno crne, uglancane, kravata redovno. Isti čovjek u istom “color” izdanju svako jutro uredno odlazi istom ulicom u isto preduzeće. Nije mu uopšte dosadno, niti monotono. Za bolje i ne zna, očigledno. Sit, obučen, plata redovna, stan u zgradi, drugi sprat u centru, kud ćeš bolje?!

Pokušavam zamisliti svoj život na taj način. Nezamislivo! Ni u ratu, ni u miru , to je neizvodivo. Samo se molim Bogu da ne umrem od monotonije, jer to mi je najveća opasnost po život! Monotonija u svakom smislu, u oblačenju, u načinu šminkanja, u okruženju, razgovorima, hrani i svemu ostalom.

Da li se može šta promjeniti kod sebe – veliko NE! Što te zaljulja, to te i zakopa! Divila sam se ženama koje vijek provedoše u dva kaputa i tri para cipela. Ista frizura, ista boja kose cijeli život. Promjena razdjeljka, tektonski poremećaj! Šta bi mi falilo da sam takva?! Možda bi mi neko rekao u tom slučaju da sam divna žena za poželiti u svakoj kući! Čini mi se da ovdašnji muškarci takve najviše žene i diče se njima. One su od malog troška, veoma lagane za održavanje, ništa im ne treba. Ne koriste parfem, ne šminkaju se, kupaju se ponekad, kao i muževi, frizeru idu od svadbe do slave, “second hand” im je omiljeni butik, a cipele “made in china”, škripi skaj za sve pare. Čuvadarke u svakom smislu te riječi. Najviše su sebe sačuvale od svake ljepote i uživanja. One uvijek imaju love u šteku za crne dane, a svi dani su im odavno pocrnili da ih ni Ajša bjelilo ne može posvjetliti. Ono što mi je fascinantno kod takvih osoba je da misle da upravo tako i treba, a da sve drugo i drugačije, kao što neke žene izgledaju i čine na sebi, je mana, skoro i sramota. Iskreno, mislim da su to srećne žene, nikada nisu otišle u bijeli svijet, npr. u Francusku i vidjele svoj odraz u njihovom ogledalu. To je velika sreća i mir u duši.