Milion

… i hiljadu je razlika između nas i onih tamo negdje na Zapadu, jer su na Istoku stare priče. Hvalisanje je naša najbolja disciplina. Na duge staze i to s preponama. Leziljebovići se hvale sa svojom pameću koja nije iskorištena, a imaju toliki potencijal! Prosječni koji rade kojekuda, hvale se sa prosjekom u svemu, pa i u novcu i arsenalu svega što je za ljude moguće. Preko svih mjera je hvalisanje skorojevića s novim novcem kojeg imaju napretek, pa proporcijalno s tim imaju riječi i riječi, jer šta je novac ako svi ne znaju da ga on ili ona imaju i to se mora vidjeti na kilometar, a čuti još dalje. Niko tako ludo ne pokazuje nešto kao dijete golu guzicu i čovjek da ima para!

Bogatim ljudim na Zapadu na pamet ne pada da pričaju o novcu, osim sa svojim poslovnim partnerima, jer oni i jesu partneri zbog zarade. Možete s njima provesti dane i dane, godine i godine, ali razgovor o imetku, kupovini “deluxe” garderobe, važiranje automobilima i ljetovanjima, to je tabu tema i smatra se opštom nekulturom. Imati novac je isključivo lična stvar o kojoj se ne priča niti pokazuje prstom u oko. Ako vam se dogodi da se nađete kao gost u nekoj vili aristokrate ili člana visokog srednjeg staleža – niko, ama baš niko vam u toj vili neće pričati o kući, namještaju, pokazivati kupatila, a ima ih više nego soba, bazene, male kino sale u suterenu i voditi vas kao ekskurziju u obilasku muzeja. To, što imaju cijeli vozni park svih vrsta vozila i plac od nekoliko ari, se podrazumijeva i apsolutno se o toj temi ne razgovara.

Aristokratija ne nosi tuđi logo na sebi da je stotinu puta u modi. Na njihovim rukavima iznad šake obavezno je izvezen njihov logo, inicijali imena i prezimena i porodični grb. Vječna potreba za dokazivanjem drugima s porukom: “Vidite me, uspio sam, nema niko kao ja!“, je samo dokaz o preživljenim unižavanjima i siromaštvu u djetinjstvu, a najviše o karakteru ličnosti. Neko shvata odsustvo izobilja u svom djetinjstvu kao stanje u društvu tog doba, dok drugi vrebaju čas kao mačka da zaskoče i konačno postanu “neko“. Dok se odvija ta dramaturgija u glavi skorojevića, bijeli svijet ima preča posla.

Rijetka flaša škotskog viskija prodata je za više od 1,1 milion dolara u Edinburgu, u Škotskoj, što je čini najskupljom bocom viskija na svijetu koja je prodata na nekoj aukciji. Flašu viskija “Macallan Valerio Adami” iz 1926. godine kupio je privatni kolekcionar iz Azije koji je telefonski dao ponudu, rečeno je za Si-En-En iz aukcijske kuće “Bonhams”. Ovim je oboren prethodni rekord te kuće iz maja kada su prodali još jednu bocu istog alkoholnog pića za nešto malo više od milion dolara u Hongkongu. Viski je bio u bačvi šest decenija pre flaširanja 1986. godine. Eksperti su ga nazvali “Svetim gralom” svih viskija zbog njegovog kvaliteta, vrijednosti i berbe.

Naše žene će svakog gosta odvesti u špajz da izbroji sve tegle ajvara i turšije, provesti kroz sobe s draperijama na prozorima i obavezno pustiti s CD-a snimak svadbe njihove djece, u trajanju od 3 sata. Ko preživi pričaće i poslije svega voljeti sve običaje i ludosti koje su svojstvene možda jedino nama.

Naši, pa nam dragi, a za bolje i ne znamo.