Matursko Odijelo

Kako su maturske večeri pune ljepote i čarolije! Da se zovu maturski dan, svejedno i po danu bi one imale svu ljepotu istu kao i uveče kad suton padne, taj trenutak kad zvijezde gase svjetlo sunca da bi se one vidjele u svoj svojoj ljepoti.

Svake godine isto, predivni špalir ljepote učenika. Ne zna se koja je generacija bila ljepše obučena I dotjerana. Kako i ne bi kad se cijelu godinu samo o tome misli, šta će se obući, koja frizura, koje cipele, tašnice i svi mogući detalji da se zablista u punom sjaju.

Novo doba, novi adeti. Sad se dodaje na to sve dosadašnje i odlazak kod profesionalnog šminkera, bar se tako sami nazvaše, da su stručni za oblast poteza četkicom kad bojama treba postići neki savršeniji izgled od postojećeg. Niko se više ne šminka sam jer, Bože moj, IN je samo reći da su to radili neki stručnjaci.

U počasnim šetnjama maturanata, u maju, vijore se najčešće duge haljine, kao zastave mladosti, a tu su i odrasli dječaci sa ozbiljnim stavom koji nameće prvo pravo odijelo, bez heraldike, osim kravate koju im je otac vezivao u čvor. Na svakom ćošku je toliko bogata ponuda maturske garderobe da je stvarno teško odlučiti šta obući.

Mi, generacije koje su do rata završavale sva srednjoškolska znanja, nismo bili u dilemi oko izbora. Osim štofova i svile nije bilo ništa da se kupi, pa se moralo “visiti“ kod šnajdera još od Nove godine. Muškarcima su, takođe, šili odijela, a neki su ih mogli naći gotova u radnjama. Duge, svečane haljine su bile nedostupne za nas u bivšoj Jugi. Burde, njemački časopisi za modu s krojevima, znatno su pomogle da se odabere model. Sve je bilo skromno: haljine, odijela, sami smo se frizirali, šminkali, za malo para sve je proslavljeno i ostalo u pamćenju svima nama. Mojoj generaciji svirali su grupa “Stijene” iz Splita i čuvena Zorica Kondža.

Danima razmišljam zašto su naše maturske svečanosti i generacijama prije mene bile u februaru. Nemam logičan odgovor. U tim dilemama juče sretoh svog profesora filozofije koji se sa mnom nađe kao stanovnik ovog grada prije dvadesetak godina. Pitam ga u marketu, gdje se sretosmo, ima li on možda odgovor i zna li zašto u februaru kad svi sad slave u maju? Zar nije bilo uvijek ljepše i lakše u proljeće slaviti nego usre crne zime po snijegu skakati u sandalama i svilenim haljinama?! Profesor se zamisli i reče mi da i njemu nije jasno zašto su naše maturske večeri bile u februaru. Dok idem svojim putem i sjećanja se počeše redati o tim praznicima mladosti – maturskim večerima.

Elem… “stotinu“ godina je prošlo od maturske večeri neke generacije 50-og godišta. Pred kućom gospođe Anke Sedlar u Brčkom zaustavlja se mali kamion, hladnjača s reklamom “Friko”. Iskočiše dva čovjeka iz kabine kamiona i počeše iznositi pakete mlijeka u tetrapaku, pavlaku, maslac, jogurt u XXL pakovanju. Kad su istovarili sve što je bilo planirano, potražiše moga oca i majku koji su kod pomenute gospođe bili u alternativnom smještaju neke 1997. godine. Otac, iznenađen ko ga traži, gleda u čudu pakete s namirnicama i sav zbunjen pita ljudi o čemu se radi.

Vozač mu reče da ga pozdravlja Milorad iz Krajine, njegov gazda, vlasnik preduzeća, i da mu šalje ove pakete u znak zahvalnosti za matursko odijelo koje mu je kupio  moj otac davne 68-me godine, kad on, Milorad, i njegova majka, koja je dalja rodica mome ocu, nisu imali za šta da ga kupe.

P. S. Kad god pomislite da se dobro dobrim ne vraća, sjetite se ovog teksta!