Mala Moćna

 

Dragi moj, Amadeusu, koliko jutara mi se sretosmo uz kafu?! Ti, moj lični genije u najljepšim godinama muškarca, ja prepuna iskustva, doživljaja, uspomena, kao ordena na jastuku s crvenom čohom, iza povorke na ispraćaju nekog bivšeg života. U tvojim mladim godinama nema mjesta za otužne dogadjaje, jer si ih ispunio božanskim notama, ali prijatelju dragi, hoću ovog jutra da izvučem najljepšu priču kao mađioničar zeca iz šešira da zadivi publiku u cirkuskoj šatri. Niko ne zna tako slušati kao ti, strpljivo, pozorno bez riječi. Gledaš, slušaš, ne progovaraš. Najbolji si čuvar mojih tajni, Kerber pred škrinjom prepunom suvenira oblikovanih kao mladost, suncem i vjetrom. Tvoja genijalnost nije željela osvetu, hladniju od leda, dugovječniju od sekvoje, ali pravda je zadovoljena, dok je čovječanstva diviće ti se kao i ja u svom malenom svijetu.
Oblak kafe koji pluta u šoljici nestaće začas u gorkim gutljajima i njima ću mjeriti koliko može trajati moja ispovijed, tiho i “sensibile”. Zato, slušaj!

“Nisam mogla zamisliti da u jednom, samo naoko, hladnom muškarcu može biti toliko neobičnog načina u posvećenosti u pokazivanju brige za ženu. Kad je jedne večeri uzeo češalj i zamolio me da ne idem od njega dok me ne počešlja, jedva sam se suzdrzala da glasno ne pokazem čuđenje. Provlačio je češalj kroz moju kosu pazeći da nigdje nijednu vlas ne zakači i da ništa ne osjetim osim nježnih trnavaca po tjemenu od dodira češlja.

Svaki put kad bih odlazila iz njegove kuće, to je radio na isti način. Nježno i posvećeno. Ja se ne sjećam kako je izgledalo kad me je majka češljala, ali znam da je taj trenutak, koji nije duže trajao od minute, bio najljepši događaj koji sam mogla doživjeti od muškarca. Svi darovi, obećanja, zavjeti u zamagljenju strasti, su nešto drugo na spram tog doživljaja. Sad znam, to radi samo onaj koji voli, beskrajno.

Uvijek je to radio ćuteći. Nikad nista ON nije govorio, niti sam ja pitala, zašto to radi? Samo bih kao dijete sačekala, sjedeći, minut rituala i uživala u njemu.
Jednom dok je češalj klizio po mojoj kosi koja je dosezala do pola leđa, pričao mi je o jednom događaju njegovog odrastanja. U naselju u kojem je živio djeca bi se igrala po travnjacima cijeli dan. U suterenu njegove zgrade živjela je neka Mici, tako su je zvali. Čuo je od žena koje su dolazile kod njegove majke, da Mici stalno prima razne muškarce u svoj stan koji veoma brzo odatle odlaze i tako njih nekoliko u jednom danu.

Počeo je da obraća pažnju na taj mali prozor uz trotoar, ispod balkona. Vidio je ljude kako nesigurnim korakom i unezvjereno dolaze kod Mici, obaziruci se da li ih neko vidi. Jos čudnije su odlazili. Najprije žurno nekoliko koraka, a onda odjednom polako, kad već izađu do pola ulice i svrstaju se među prolaznike. Malo poslije bi se pojavljivala Mici, u satenskom šlafroku sa puno oslikanih ruža. Odlazila je u radnju na uglu ulice i u povratku u ruci nosila cigarete i flašu piva. Crni kreon se neuredno razlije oko očiju, a ono što se zvalo punđa na njenoj glavi je ličilo na sve, samo ne na natapiranu i umotanu kosu. Na sve strane su visili pramenovi kose koje bi Mici nehajno rukom uzaludno pokušala vratiti na mjesto.

Dječak je to upamtio i već za neku godinu shvatio je o čemu se radi, ko je Mici i šta ti posjetioci rade u njenom suterenu. Ta njena raščupana kosa je obilježila dječakovo djetinjstvo i bila asocijacija na nešto nedopustivo i sramotno za ženu, bilo koju, a najmanje za onu koja njemu znači.”

Prijatelju dragi, ovo je samo fragment iz priče o nama, a ona je duga koliko i Dunav. Rijeka je skončala u Crnom moru, a nama je neki raštimovani orkestar u vojničkim uniformama odsvirao Rekvijem. Čak su mu dodali i kraj, onako neuko i nakaradno, jer im je neko rekao da oni to znaju. Turski marš, oni su shvatili da je to koračnica za vojni defile kad se budu ponosili mrtvima. Ne volim ružan kraj, pa ću ga preskočiti. Ti najbolje znaš da je ljubav neuništiva kao tvoja simfonija.

Eto, moj vjerni prijatelju, obećala sam ti, svako jutro naša kafa, nova priča. Nakalemiću na svaku srećan kraj, jer to treba ovom svijetu, dodati boju.