Majčino Mlijeko

Neke slike nosiš u očima cijelog života.

Ne zbog toga što su od životne važnosti, već su jednostavno urezane u sjećanje kao inicijali na nekoj klupi u parku, pečat koji su utisnuli davno zaboravljeni ljubavnici.

Kod rodbine, u komšiluku ili negdje u prolazu kroz pejzaže i geografiju, vidjeli smo kako majka, kad doji dijete, obično bijelom, pamučnom pelenom prekriva svoje grudi i glavu djeteta. Ako se to događalo u prostoriji među ljudima, redovno bi se žena okrenula ka zidu i leđima okrenuta prisutnima, odvijao se taj sveti čin između majke i djeteta koji se ničim nije mogao zamjeniti i nikada mu nije pronađena alternativa uprkos svim tehnološkim dostignućima. Kao što niko na planeti ne može zamjeniti majku, tako isto ništa ne može zamjeniti ni njeno mlijeko kojim nas nahrani i napoji za prve mjesece života.

Majka bi tada mekoćom svoje božanske ljubavi, svojim dlanom, milovala bebu koju doji, nježno po maloj glavici i tjemenu, tiho šaputala nekim samo njima znanim jezikom dok njena beba žmirkajući u polusnu podiže refleksno malu ručicu koju u vazduhu majka uzima u svoj dlan i u tom čarobnom savezu protiču minuti te najnevinije bezbrižnosti ikada viđene i doživljene. Medicina je tome dala naziv “bijela veza”.

U metropolama regiona, jer od njih sve i počinje, mlade majke su odlučile da je sasvim normalna stvar da taj posebni čin hranjenje svog djeteta dojenjem obavljaju sasvim javno, gdje god se nađu, bez ustezanja, prikrivanja , diskretnog sklanjanja u neki ugao i slično. Zašto, kažu, osjećati se neprijatno kad je to sasvim prirodna stvar i od koga se zaklanjati?

Struka, sociolozi kažu ovako: “Ženske grudi većinu asociraju na polugole starlete, porno filmove i časopise, te na modele seksi donjeg rublja koji nam sa svake reklame viču da naše grudi moraju izgledati seksi za našeg muškarca.

Činjenica je da su ženske grudi u potpunosti seksualizovane, cijelo viđenje ženskih grudi je pogrešno. Pogrešno na njih gledamo mi, žene. Pogrešno na njih gledaju muškarci, cijelo društvo, i što je najgore – pogrešno učimo svoju djecu”.

Diskretno sam nedavno posmatrala jednu mladu majku koja u šoping-centru u velegradu hrani bebu. Ništa neobično i vidi se da je to već uhodana praksa jer je nezainteresovano za okolinu bavila se sobom. Da, baš tako, sobom! Držala je telefon u ruci, igrala se s njim kao igračkom i buljila netremice u ekran. Da ne vidim dijete i njenu bijelu dojku koju je bez ustezanja i prikrivanja izložila javno, nikada ne bi niko procjenio šta radi. Potpuna odsutnost, “udaljenost” tri svjetlosne godine između njih koji su do juče bili jedno tijelo. Svako u svom svijetu, beba u snu dok se hrani, silom se privikava na otuđenost koja caruje među ljudima, a majka pregleda internet i čita poruke koje joj sigurno ništa i ne znače, ali ovisnost prema tehnologiji je pobjedila ljubav za koju se do juče mislilo da je nepobjediva. Kao što iza šaltera službenica, kad joj dođe kraj radnog vremena, ustane, navuče staklo na šalteru i ode, tako je isto spakovala svoju dojku, dijete i otišla.