Ljeto, Ben Kvik i Klara
Dug ljetni dan, vreo. Ispunjen licima koji su oslikali moju knjigu života. Ljeti dolaze dragi ljudi u svoj krajolik i to je vrijeme kad prepričavamo svoje i tuđe živote, vraćamo se u mladost, “oživimo” naše roditelje tim pričama iz djetinjstva i njihovim prekorima. Način kako su nas vaspitali je bio, u najmanju ruku, nedopustiv za današnju psihologiju, jer su nas roditelji podsjećali svaki dan na našu eventualnu propast i uvjerenje da od nas neće biti ništa! O zabranama svega da se ne govori. Sad je to sve smješno i puno anegdota, ali tada – agonija! Majčin sine, čistiš kuću 5 dana da šesti izađeš od 8 do 10 ljeti, a zimi subotom od 7 do 8.
Ovog ljeta u isti dan sretnem moje prijateljice iz djetinjstva. Žive u EU od ratnog doba. Uspješne, ostvarene, bez pretjeranih povisilica kad pričaju o sebi i snizilica kad komentarišu nas i ovo što su ostavili. Vole doći, ali i otići ponovo toj nekoj novoj kući, nekim stranim ljudima koji su im sad znanci. Poslije reda u kojem žive, kažu, ne bi se mogle navići na ovaj metež i sporadične, a sudbinske događaje pune neizvjesnosti, dobre ili zle volje (najviše ove potonje) nekih likova koji su propadali još u Osnovnoj i ciglom razbijali stakla na školi.
Neko moj sa mnom danas, divan osjećaj! Lako je razgovarati kad znamo sve o nama, bivšim ljubavima, neostvarenim snovima, omiljenim pjesmama i filmovima o našim “stradanjima”. Nema nepoznanica, niti pranja prošlosti koje je sad u modi kao i nakaradno uvećanje usta i grudi do plus beskonačno. Pitaju me otkud tolika pomama za plastikom i silikonima kod naše mladosti, koja se vajka na težak život, zbog čega navodno moraju u Evropu za mrvu hljeba. Pokušavam im objasniti da je to imitacija estrade, nekog tobože mondenskog života i bogatstva, velike iluzije Holivuda i manekenskih pista, koji su napravili čuda u glavama čak i izuzetnih ljepotica, koje ništa drugo nisu imale u ponudi ovome vašaru u Mokrinu (najbolje guske ex-YU).
Večeras sretoh “momka s gitarom”, tako smo ga zvali i njegovu dragu. Ljubav je čudo! Uvijek ide ispred ljudi u crvenoj haljini i od nje blistaju ulice. Njih dvoje srećni, godinama, vratiše vrijeme unazad, pa mi se bašta hotela učini ista kao kad smo bili mladi i zaneseni muzikom, koja je odzvanjala s te hotelske bašte i čula se sve do zadnjih kuća na kraju grada.
Pored bosih nogu, mirisa mora koji struji preko Dinare, to su čari ljeta, ta sjećanja, susreti, zagrljaji produženog trajanja koji nedostaju u ovome varljivom svijetu, dok nam vrijeme curi.
Ostaće zauvijek nedoumica ko je bolje prošao, oni – silom otjerani ili mi – silom ostavljeni. Svima nešto nedostaje, neka karika, a boga mi negdje i više njih da se lanac sastavi i zasija. Oni kažu da imaju sve, ali im fali malo “ono naše što nekad bejaše”, a mi opet čeznemo za boljim zaradama, uređenim odnosima i da znamo gdje nam je mjesto u pravilima života.
Da li je uopšte važno šta želimo kad ćemo, ionako, kad se to ispuni opet želiti nešto novo i drugo! Nikad kraja prohtjevima, sve do našeg kraja, a tamo ne žurimo baš. Sve polako i nekako.