Leteće

U avionu pored mene sjedi gospođa po čijem izgledu se odmah da zaključiti da je finih manira, decentna u izboru garderobe na njoj i u svemu što se vidi. U toku leta priča mi da je ljetovala na Rodosu odakle se vraća, bila je sa svojom djecom. Njeni potomci su se vratili u Norvešku, gdje im je dom, a ona ide u Banja Luku svojoj kući. Gospođi je ime Sonja, pravnik u penziji. Kako to biva, krenemo u razgovor.

S: “Primjetila sam posljednjih nekoliko godina jednu učestalu sliku u avionima, jer često putujem. Vidjećete koliko naših baba leti, a tačno vidite po njima da su to žene koje teško da su i autobusima putovale, osim kad su negdje išle doktorima.”

N: “Iskreno, nisam to primjetila, jer ne idem često u te zemlje gdje naši mladi sad u stampedu jure.”

S: “Ja letim često djeci i nećete vjerovati da su avioni puni tih žena koje, sirote, onako polupismene basaju po aerodromima, dok se ne uhodaju i napamet nauče kako do aviona i, kasnije, prtljaga doći. Ja sam ih nazvala “leteće babe”! Puni su avioni sad naših “letećih baba”.”

N: “Nisu sve udovice, valjda mora neka imati dedu, jesu i oni s njima?!”

S: “E, vidite kako je to život izbalansirao i na kraju se sve samo posložilo. Od dede djeca nemaju nikakve koristi da ih zovu u goste na ta čuvena 3 mjeseca. Babe mogu i znaju oko male djece, dadiljaju, kuhaju, pospremaju po kući, a šta će deda? Gledati naše kanale na TV-u i mudrovati o politici. To nikome tamo ne treba. Babe im trebaju k’o hljeb. Gospođo, babe su sad na cjeni!”