Leksikoni

 

Leksikoni, knjige tajni, strepnji s mirisom naivnosti do krajnjih granica mogućeg.

Za jednu takvu knjigu tvrdih korica iz našeg doba, ljubavnih jada mladog Vertera, neko bi sad dao cijelo malo bogatstvo, ali… avaj! Nema ni naših, ni vaših sad, jer ove generacije ne poznaju strast rukom upisivanja u knjigu koja obiđe grad i sela od ruke do ruke, gdje svako ostavi svoj trag u vidu imena i prezimena i ispovjeda se, makar i s tačkicama ako nema hrabrosti da iskreno napiše nečije ime koje mu mnogo znači.

To je bila knjiga zlata vrijedna. Istina, o njenoj vrijednosti tek sad znamo kad je nema, kao i za sve drugo u životu.

U velikom povjerenju leksikon je išao od jednog do drugog đaka u školi i kao Sveti Gral se nosio kući u torbi s knjigama. Na skrovitom mjestu, u ćošku sobe se ispunjavao, po skrivećki. Prva stranica je bila ime i prezime, pa redom, … najdraži film, pjesma, grad, država ne – jer niko tada nije putovao po inostranstvu od nas školaraca.

Glavna pitanja svih pitanja su bila: da li imaš simpatiju, a odmah zatim – ime simpatije?

Dalje je slijedilo zabavljaš li se i ime momka ili cure. Redovno bi se stavljale tačkice umjesto slova, eventualno, samo početna slova. Dalje su slijedila pitanje: šta ti se najviše sviđa kod njega/nje ? Koja je boja očiju, kose?

Naši roditelji su taj čuveni leksikon smatrali stigmom i on je po njima bio razlog za sve neprilike i loše ocjene u školi, za sva kašnjenja kad se dese makar i od 5 minuta poslije 22h. Leksikon je bio strašni sud i riznica iskvarenosti i naše eventualne propasti, amoralna literature ujedinjenih sekti. Koncentrat zla!

Koga ne uhvate u tom zlodjelu u trajanju od 12 sati, koliko je knjiga u našem posjedu, sutradan bi se anatemisana knjiga nosila u školu i nastavljala svoj inkriminisani put.

Interesantno je bilo da su se i muškarci upisivali u tu famoznu knjigu i ispunjavali rubrike. Jer to je, ustvari, i davalo sav čar da čitamo, ko je kome simpatija i dalje od tog. To su bile naše društvene mreže i pravi začetnik “Facebook”-a.

Ukoliko neka stroga mater kao kakav detektiv pretrese torbu i nađe leksikon, redovno bi završavao u ložištu šporeta, a u najboljem slučaju letio bi po kući kao disk, s prijetnjama i pogrdnim riječima. Ne znam kako reaguju sad roditelji kad nađu kod djece drogu u torbi, ali to naše posjedovanje leksikona je bilo ravno skandalu širokih razmjera.

Poslije svega u našim životima, godina koje su prošle kao vihor i žala za tim takozvanim sretnim vremenima u lijepoj državi, mi smo imali jako teške uslove za to najljepše doba života. Teror provincije i roditeljskih skrupula koji su vladali, ne tako davno, nezamislivi su današnjoj omladini kojima je, skoro pa, sve dozvoljeno. Od 19h do 22h, koliko je iznosio tajming naših igranki, sada je to vrijeme priprema za izlazak. U 23h se izlazi pa do rujne zore.

Prosto rečeno, bio je trend da se djeca grde i psuju. Kakva podrška, kakvi izlivi ljubavi i hvalospjevi o svojoj djeci među komšijama! Čuvena rečenica “od vas neće ništa biti“ je bila parola našeg doba po kojoj ćemo se prepoznavati sve do naše smrti. Lakirani nokti, šminkanje, farbanje kose – to su bili argumenti za nastavničko vijeće u Gimnaziji i snižavanje vladanja!

Kafići nisu ni postojali, samo kafane za očeve i hotel za “odrasle”, pa ti, majčin sine, uđi i na ljetnom raspustu, ako smiješ. Vladanje 1 u roku od odmah! Ali… zato u leksikonu pišeš sve što ti je po volji, čitaš šta su drugi napisali, a još kad naiđeš na ime upisano svoje simpatije po pet puta čitaš ispočetka sve što je napisao, čak znaš i šta je mislio pri tome, a kamo li pisao.

I tako, svako malo jedan sveznadar u koricama ti dopadne šaka. Skoro svako je imao svoju knjigu, pa dok obiđu parohiju, zabava bez presedana!

Danas, haber kutije na svakom stolu u kancelarijama, u kućama  million miliona tajni cijelog kosmosa u “mozgu”. Međutim, sve dostupno, ali nema simpatija, nema tačkica, jer je sve transparetno i na izvolite. Sve tajne nisu tajne, sve prevare jesu moguće.

“Dostojanstvo u kretanju ledenog brega potiče od toga što je samo jedna osmina njegova iznad vode.” Hemingvej