Kundure

Priznajem, godinama sam se rugala onim kućama i stanovima ispred čijih vrata su redovno stajale napapučane, stare muške cipele, negdje i dva para ako je više osoba u tom domaćinstvu. To zaista djeluje čemerno, onako izdrndale, pohabane, kao da je kombajn prešao preko njih, pa ih razglabao po svim širinama. Skoro svi su ih imali u toj našoj okolini, a bogami viđala sam ih i po ostalim geografijama naše bivše Juge.

Ko zna da li bih se ikada njih sjetila da nije gospođe Potrebe. Naime, kad god se fino smjestim u stanu i rastovarim stvari iz dućana, u po’ frke se sjetim da sam nešto ostavila u autu, a baš mi to treba za ručak i moram nazad ili u prizemlje gdje je maket. Onda ponovo oblačenje bunde, obuvanje čizama samo zbog toga da se siđe do ulaza liftom i odmah se vratiti. Taman tad mi trebaju te čuvene karakondžule koje bih samo napapučala preko klompi I gotovo!

Nije narod bio lud! Ovako, gospodski, hoću lakovane čizmice, pa se mučim šest puta dnevno, obuj – izuj.

Uostalom, odakle meni muške, iznosane cipele?

Ljetos u gostima, u malenom, napuštenom gradu, koji sad broji hiljadu stanovnika, dok sam sjedila ispred kuće moje rodice, za nekih sat vremena bi prošlo ulicom nekoliko starijih ljudi. Nakon 5-6 dana i naših ljetnih sjedeljki uz kafu, pita me rodica da li sam primjetila kod tih starijih ljudi kako im klapaju cipele koje su očigledno veće za broj-dva od njihovih stopala, a nisu to napapučane kundure, vec zašnirane cipele, “zborske”?

Rekoh da nisam jer mislim da se čovjek s godinama smanjuje, pa i cipele mu dođu kao tuđe, komotne. Onda mi ona ispriča o cemu se radi.

Iz nama nepoznatih razloga evolucije, primjetili smo da muškoj djeci, koji su sad vec zreli ljudi, stopalo je po nekom pravilu veće od očevog. Mnogi od tih muškaraca iz ratom poharanih gradova su u inostranstvu. Kad iznosaju svoje cipele, da ih ne bacaju, a pri tome imaju poklone za dž roditeljima, spreme ih fino u šarene kese i u naramku tati na dar. Otac, sav srećan, ima cipela do groba obuvati i to još sinove. Sreća nepojamna!

Tako ti starci, u cipelama dva-tri broja većim od svojih, idu po gradu i svako malo posrću ili ispadnu iz njih u koraku, ali… što je od sina – dobro je, makar i vrat slomio u njima.