Kruna

Osamdesetih godina prošlog vijeka, u sred ljeta, preko svih medija, puče aber kao grom na Ilindan, o strašnoj Sidi. Mi smo imali u komšiluku ženu s tim imenom, ali bila je ovo mnogo ozbiljnija stvar od naše stare, bezazlene gospođe. Najavljena kao pošast koja ubija sve što stigne, a stigne brzinom svjetla. Sjećam se straha koji nam je paralisao svijest do te mjere da smo iz istih stopa upalili auto i isli dovesti naše dijete, koje je bilo na moru s babom i dedom. Zaboga, javljeno je da su najizloženiji virusu turisti, a prenosi se zrakom i vodom i na sve moguće načine.
Imamo rezultate 40 godina poslije, ni izbliza prognozama. Sreća!

Čuvena 1987. godina, Černobilj! Niko tad, a ni do danas, nam nije objasnio posljedice. O vrlo dokazivim naučnim saznanjima – ćutanje! Nesreća!
Nakon tih događaja pohodilo nas je cijelo životinjsko carstvo.

Kravlje ludilo!
Saopštenja su se otprilike svodila na to da ko pojede zaraženo meso od goveda, hodaće lud kao krava ludara. Sve one šarene kravice su očas povučene s tetrapaka i omota čokolada, jer strašnom stigmom su žigosane, tako da je prodaja tih artikala pala na najniže grane. Ono što je u istom omjeru povećano, antidepresivi, od straha za svaki dan najavljenog ludila.

Nije se ni slegla ta priča, niti je zamirisala na naftalin, kad nam s prvim pticama selicama javiše zvanični telali (RTV i svi štampani i elektronski mediji) da jata ptica, kad prelijeću preko našeg neba, nose u kljunu neki novi grip, ispuste ga gdje hoće, pa ko u neznanju uhvati taj “bidermajer”, njegov je!
Opet isto. Apoteke cvjetaju i dijele viškove (gazde, naravno). Narod u panici!
Grip ima i ko ga nema, jer mu se pričini slabost, pa sugestivno pada u vatru! Omiljenu seriju “Ptice umiru pjevajući ” nije smio niko ni pomenuti (otac Ralf – Ričard Čembrlen od tad je anatemisan i pao u zaborav), a Hičkokove “Ptice” su bile zabranjene!
Moj komšija Mile (nadimak) Tutubajle pitao doktora, kad je otišao sa suprugom u bolnicu jer je sirotica bila jako bolesna i gripozna, da li takvima sad treba ograničiti kretanje kao papigama u kavezu?!
Od tog doba u jatima nakon godinu – dvije, počesmo disati.

Ne lezi vraže, neko je vrebao na nas, pa u sezoni svinjokolja na sva zvona javiše da baš te svinje, u inat narodu što ih tamani, hoće da nam doakaju. Nikako drugačije nego novim virusima za koje nema lijeka. Tako nas pohara svinjska gripa! Sad ispočetka. Opet radio, tv, novine, portali, svi, na sav glas, ali avaj! Ovome narodu niko neće zgaditi svinje i jesenju, masnu gozbu da je stoput gripozna. Šmrcalo se, u vatri gorilo, na oči pala magla, al’ švargla je švargla.

Nizali su se strahovi, zemljotresi, poplave, vulkani, crne rukavice i vesele udovice, kad dojezdi iz Kine “riža čokolada”, Korona (kako muzikalno zvuči da je zavoliš iz prve)!
Potrošene su životinje, a naziv konj je izblajhan, zbog konjske masti. Izabran je zato stranjski naziv, Korona, u prevodu s latinskog, kruna. Valjda je sad vrh svih strahova i zimskih virusnih prehlada. Daj, Bože, da nema dalje!

Pitam jednog dobro obavještenog prijatelja šta mi je najpametnije činiti, kako da se vratim kući iz inostranstva s obzirom na panične preporuke da se izbjegava javni prevoz, aerodromi i autobusi. Vozovi više ne idu ni u Podlugovima, pješke je nezamislivo taman da je kuga naokolo. Nemam izbora da putujem, a da ne kontaktiram s masom.
Kaže mi prijatelj: “Ima mogućnosti. Sedlati konja i junaka!”