Krpež Kuću Drži

Krpež kuću drži, još otkada su rekle žene!

Ima raznih glagolskih radnji sa iglom i koncem koje nisu uvijek krpljenje, nego dopravke, prepravke, ukrašavanje, sužavanje, proširivanje i mnogo toga. Uhvatim se juče igle i konca. Imam neku pasiju kad je to u pitanje, prišivati čipku na ljetne stvari i tako ih činiti malo veselijim i zanimljivijim. Čipka je čudo u konfekciji. Od ženskog tijela začas napravi prozor s firangom. Ljudi k’o ljudi, radoznali da zavire kroz prozor, šta je na drugoj strani, sunčanoj strani ulice i to je to. Firange se moraju pomaknuti i pogled se otvara, kao pristigli turisti što gledaju prema pučini i dive se plavom beskraju.

Elem, u nedostatku šivaće mašine imam sposobnost improvizacije, a to je ruka, igla i konac. Od novog svilenog šala odsjecam čipku i prišivam je na novu nebo-plavu tuniku po ivicama. Razmišljam da nije crveno slovo, to obično đavo povuče kad ne treba i pošto ne nađoh da je svetac danas, šijem tako u tišini i zadubljena u manuelni šnajderaj sjetih se kako bi sad otac da je živ govorio: “Vidi, vidi šuce (lijeve ruke) kako šije naopačke!”

Mater, s naočarima na vrh nosa, zadovoljna što joj ćerka zna baratati iglom, značajno tvrdi da svaka žena ima šta prišivati samo ako hoće, jer uvijek nešto fali. Negdje je dugme otpalo ili samo što nije, razašilo se sigurno nešto, a da ne pričamo o lastiki u gaćama. To možeš svaki dan mjenjati i nadotezati .

Sjećajući se tih situacija koje su, sad kad ih nema, tako drage i smješne istovremeno, a od svega najtužnije jer ih više nikada neću doživjeti. Sve ono što te nerviralo kod roditelja i zbog čega se svi ljutimo i u vatru padamo, sada su tako draga sjećanja i najdraže uspomene.

Redajući slike iz mladosti u svojoj kući, završim prišivanje firangi i, sva sretna, divim se kako je to ispalo ok i dobilo neki novi izgled, lepršav i romantičan, podsjeća me na Lauru i naročito na Ivicu Kičmanovića.

U mojoj Registraturi postojala je Bagatova “Slavica” koja je završila u nečijoj kući odnesena olujom i sad neka žena dok šije porub na hlačama nema pojma čije su maturske haljine odatle izašle. Pet minuta štepovanja za mašinom, moja ruka je provela sat i nešto! Ali to zadovoljstvo što sam sama hiljadu puta iglom prošla kroz porub i, najviše od svega, radost što je sve ispalo čarobno s frcefoklama , e to se ne može opisati i ne treba ni opisivati sve pređene uspomene na roditelje kojih nema da kritikuju i da prekorjevaju s razlogom i bez.