Kredenac

Kredenac kao stožer svake kuće. Obično je bio u plavoj ili zelenoj boji. Sve je stalo u te ladice i pregrade. Malovarica, fasunga i sva sledovanja. Tačno znam da ce doći ponovo trend i da će se vratiti,a vidjela sam u Ikei novu verziju u bijelom. S kredencom je otišla sva ljepota atmosfere u porodici, kolika god je familija, preostala od konačnih odlazaka.

Kutije, ravnih, jednakih linija, tzv. viseće kuhinje, unjele su monotoniju u svaku kuću. Sve pod špagu i sakriveno. Nema firangi, hekleraja na kojima počivaju servisi u boji za rakiju, šoljice za posebne goste koji će vjerovatno doći iz Beograda, nekad ili nikad i kristalne čaše, nikad upotrebljene (komada 6) s obaveznom “zlatnom” naljepnicom PBO, “da zna Filipovka kako jaše Ćulumovka”!

U one 3 ladice, između kuhinjskih krpa koje su se obavezno peglale, sakriveni neki slatkiši za “kad neko dođe” i u jednoj legalni šećerići koji nikad nisu noć dočekali.

U donjem, najvećem prostoru, je stajalo ono što djecu nije zanimalo: brašno, makaroni, so, šećer, ulje, marmelade…..

Da ga kojim slučajem sad imam u kući, svako susretanje bih mu nazivala “dobro jutro” i za odlazak u bešiku “laku noć”. On je više od kredenca, čuvar tajni, svjedok događaja, saučesnik sudbina svih ukućana. Možda nekad nađem prostor da ga uselim i vratim.