Kraj Bez Kraja

Gospoda nikad ne borave na balkonu koji gleda na glavnu ulicu. Balkon je samo ukras na kući kolika god da jeste. Obično se na njima samo gaji cvijeće ili kakvo drugo bilje. Istina, ukućani, koji drže do ugleda, pojavili bi se na balkonu kad bi se dešavali neki počasni defilei kroz grad, neke vjerske procesije i gradske proslave.

Davna vremena kad je Balkan imao gospodu!

Nela je zakoračila na balkon trudeći se da je niko ne vidi s ulice. Juni je mjesec, puno ljudi prolazi centrom grada, pa se odmakla od ograde i stoji pored otvorenih vrata. Četiri ginko stabla u dvorištu prave veliki hlad na toj strani. Iza Nelinih leđa neko progovori:

• Kako je lijepo biti vlasnik tuđe kuće!

U sekundi je ustuknula i unazad učinila nekoliko koraka dok je gledala u nepoznatog čovjeka. Tako je došla do same ograde balkona i uspjela, iako zbunjena, da nešto kaže nepoznatom posjetiocu:

• Izvinite, ne znam na koga mislite. Ja ovdje samo radim, tu mi je kancelarija i niko nije vlasnik, ovo je državno preduzeće. Ko ste Vi?
• Ko sam ja? Za vas niko! Vama je važno da vam je neko ovu kuću sagradio, čvrst joj temelj salio, debele zidove, lagane stepenice za penjanje, ukrasne podne pločice iz Beča za gazište i vi se tako redate u njoj. Beg sjaši, beg uzjaši! A počelo od komitetlija, u onim dugim, crnim, kožnim mantilima da što više uplaše narod. To što sam kuću ja projektovao, plaćao majstore i zidare, s njima na građevini radio i nadzirao svaki novi red cigle – koga to briga? Vi ne znate čak ni ko sam, ni kako se zovem?!

Čula je Nela, sad ne zna od koga, da je kuća u kojoj radi imala vlasnika sve do kraja onog rata kojeg zovu Drugi svjetski, ali ko je i kako se zove, to ne zna, ni slova imena i sva zbunjena kaže čovjeku koji stoji na balkonskim vratima:

• Oprostite, ali, meni je žao, ja baš nemam ništa s tim ko je nas ovde doveo.
• Nemojte se pravdati, Vi s tim nemate ništa! Odavde su me izveli crni mantilaši i poslali na robiju zbog zločina što imam ovu veliku kuću, seosko imanje, auto i kočije s konjima! Kulak i još gore od toga, s diplomom inženjera iz Njemačke. Zamislite koji zločin! Ali vidite, i njihovo prošlo, a mislili dovijeka!

Čovjek u crnom odijelu okrenu se da ide s balkona, pa zastade i reče:

• Nije Vam pametno da ovde dolazite u toj bijeloj haljini, iako je ljeto i dosta je toplo. Ljudi ne vole tuđu bjelinu i blistavost. Evo, sad sam Vam rekao svoj život u dvije rečenice. Najprije će htjeti da Vam se približe i da vas koriste kako im zatreba. Ako im ne dozvolite, potrudiće se da Vas uprljaju svojim blatom, a onda će ići svuda okolo i pronositi najgore izmišljotine o Vama koje ni Sava ne može oprati. Sve nedostižno izvrgnuće ruglu i svakoj sramoti jer saborce za jal, najlakše je okupiti.

Netremice, Nela sluša jer pred sobom vidi čovjeka čije riječi zvone. Na njegovom licu čini joj se da je ispisana istorija i zato ona ćuti i sluša da zapamti svaku riječ. On nastavi:

• Kad su komunisti ovdje zasjeli i od moje kuće napravili štab za intrige i upropaštavanje tuđih sudbina, prijeke sudove i kancelarije za obljubu tuđih žena, dok su im muževe hapsili, jedan podvornik, zvali su ga Kusur, kržljavi stvor, njihov sluga za sve i svašta, našao je u podrumu našu otmjenu robu za koju nisu znali ni kako se nosi. Došao je taj žalosnik iz podruma kod nekog službenika Komiteta i rekao mu: “Ja sam čuo da je taj kulak bio neki indžilir, a vidite, on je bio konobar!”, pokazujujući mu u ruci nekoliko mojih leptir mašni. To je goli jad! Nego, sive dronjke obuci i uklopi se među njih ili bježi, što dalje!

Okrenuo se i nestao.

Danima nakon tog dana Nela je tražila nekog ko bi joj mogao nesto ispričati o tom misterioznom čovjeku. Preko mnogo poruka i odruka našla je njegovog rođaka koji živi u Americi. U nekoliko rečenica, telefonskim razgovorom, objasnila je zašto ga traži.

• Molim Vas, ako imate fotografiju Vašeg rođaka, voljela bih vidjeti je li to ON?

Nakon nekoliko minuta u telefonu je gledala staru fotografiju bračnog para i shvatila da je to čovjek kojeg je sanjala, da s njim razgovara na balkonu njegove kuće.

• Molim Vas, recite mi šta se desilo s njim nakon njegovog hapšenja?

S druge strane Atlantika čula je odgovor:

• Dugo je bio na robiji, najprije u Zenici, pa u Sarajevu. Možda bi bio ubijen, ali imao je prijatelja u Ministarstvu koji je pomogao da se koristi njegovo znanje projektovanja i tako ga spasio. Nakon zatvora je živio u Gračanici sa suprugom, na imanju tazbine, ugledne porodice Ivanišević. Poživio je dugo godina. Puno je radio, stvorio veliko poljoprivredno imanje. Nažalost, djece nisu imali. Sve što onaj rat nije uništio, ovaj posljednji jeste. Na tom imanju u Gračanici nema ni traga od njihove kuće, voćnjaka, ničega. Samo postoji spomenik u groblju, od kamena, da se zna gdje počiva i njegova kuća u centru grada, odakle se javljate.

Gospodin je nastavio:

• Sve to što ste mi ispričali i Vaše interesovanje za njega i porodicu, govori da je ON prisutan ovako ili onako u odajama svoje kuće. Zidove mogu ljudi uzeti, ali duša onoga ko je kuću pravio, u temelj dukat uzidao, a na sljemenu bijelu košulju vezao, ona će stalno biti na mrtvoj straži kao anđeo čuvar. Zemljom su zatrpali česmu u ružičnjaku iza kuće gdje su ljudi mogli slobodno sipati vodu i prolaznici gasiti žeđ. U kući je ostalo njihovo bogatstvo, ali je ostala i karma  – “u tuđem, otetom, za vazda prokletom”! S bogom ostajte i hvala na pozivu!
• Hvala Vama za priču o kraju bez kraja!