Konje Ubijaju, Zar Sad!?

Šta bi dao? Mnogo toga bismo dali da smo na njegovom mjestu.
Ne znam kako bi izgledala naša mladost da nije bilo Bijelog dugmeta. Sigurno zakinuta za dobar dio duše. Sa omota njihove ploče snimljene 1975. Godine, ostalo je memorisano u mojoj glavi “pjesme su napisane u malom selu Borike kod Rogatice”. Poželim da jednom odem tamo i vidim kako izgleda taj šumski raj, a posebno ergela konja što mi je bila potpuna nepoznanica.

Početak juna mjeseca, moj prijatelj i ja začas iz Rogatice dođosmo do Borika. Motel smješten u šumi zove se isto tako kao i selo, po borovima. Dvije – tri osobe su u motelu, personal, i bi im malo čudna naša posjeta, odvikli se od gostiju. Pitam recepcionara da li je radio u vrijeme kad su momci iz Dugmeta tu boravili i pravili pjesme za album. Procjenjujem po njegovim godinama da je mlad bio u to doba, ali…

• Kako da ne, gospođo, bio sam tu s njima svaki dan. Ih, pio sam s njima kafu, jeo, družili smo se.
• Mogu li ja dobiti sobu u kojoj je Brega boravio?
  To sam tražila zbog karme, možda mi dođe u pamet da ja nešto spektakularno napišem kao on “Šta bi dao”!
• Možete, ionako su sobe slobodne, vi ste jedini gosti.

Dobijem ključ od sobe za koju momak tvrdi da je Bregina i ostavimo naše stvari.
Objasniše nam da je ergela tu u blizini. Otišli smo odmah da je vidimo. Jedan čovjek je unutra radio neke uobičajene poslove oko boksova za konje. Ispričali smo mu ko smo, sta želimo vidjeti i da nam pojasni istorijat ergele. Od dvadesetak boksova, samo u pet su konji, ostali prazni. Čovjek priča da je prije rata u Bosni u ovoj ergeli bilo puno čistokrvnih arapskih konja s kojima su se ponosili, ali sad… mnogo konja je stradalo od mina u polju, jer ih moraju pustiti u pašu i da galopom jure po okolnim brdima kao što vihor, u pjesmi, ružu niz polje tjera.
Svaki njihov odlazak iz staje je bio rizik, jer je mnogo zaostalih mina, zato ih sada ima samo pet.

Od staje s konjima do motela Borike na šumskom puteljku nailazimo na ruiniranu vilu, sakrivenu u borovima . Vidi se da je bila čarobno lijepa, nestvarna u toj šumskoj bajci bez Snežane i patuljaka. U motelu nam rekoše da je bila vlasništvo političara koji je poginuo davno u helikopterkoj nesreći. Šteta, vila je prekrasna, ali o njoj se niko više ne brine, pa tako i izgleda, zapušteno.

Poslije domaće trpeze i večere vraćamo se u sobu za koju tvrde, a ja hoću da vjerujem, da je bila Bregina tri mjeseca. Pogledom tražim po sobi kao da ću vidjeti da je Brega nesto napisao na zidu ili vratima, neku poruku možda ostavio. Osluškujem u noći da li se može osjetiti energija mjesta gdje se stvarala istorija muzičke scene? Ništa! Nevjerovatna tišina je carovala. Nijedan zvuk civilizacije dotle nije dopirao. Samo poneka noćna ptica se na trenutke oglasila i šuštanje lišća se čulo kroz noć. Gluva tišina.

Nenaviknuti na apsolutni mir i odsustvo zvukova koji ukazuju na prisustvo čovjeka u blizini, proveli smo besanu noć. Makar da sam pjesmu napisala ili nešto spektakularno da se proslavim, a imala sam vremena, nije da nisam.
Možda pokušam ponovo, pjesmu sigurno neću napisati, ali neku priču o tome gdje stanuje duša, to već mogu.