Kondukterka

Nekad mi se činilo da je najveći rizik za jednu pristojnu ženu da se uda za vozača autobusa, svirača u kafani i konobara. Nisu oni “najgori i laki”, već su na tacni ženama koje se oko njih mjenjaju kao na traci. Ako prilika pravi lopova – oni su lopovi s pedigreom, a dosije im je deblji od narodnog kuhara.

Na ulasku u autobus svaki šofer ima bolji skener od bilo kakvog CT-a. Odmah procjeni koja je žena prilika za prvo sjedište iza njegovjh leđa koje je uvijek prazno i rezervisano samo za neku, koju on procjeni da je zanimljiva za razgovor i očijukanje u putovanju. Ozbiljna, kulturna, otmjena, ne dolazi u obzir, taman da je Adrijana Lima! Samo je poželjna neka veselica, natapirane kose, razmazanog crnog kreona oko očiju, suknja iznad koljena, crne carape s jednom pokidanom žicom koja je krenula iz cipele ka gore i obavezno miriše na kolonjsku vodu što podsjeća na sapun. Sreća putnicima pa nemaju pojma u kakvoj su opasnosti. Bekrija, tj. vozač, veći dio puta gleda u retrovizor i međuprostor crnih pocjepanih čarapa dok ga njegova “zaledjina” naštikava i šalje nedvosmislene signale. Tako on, šofer, sebi obezbjedi zabavu u putovanju koja se često završavala razmjenom brojeva telefona i neka 2-3 susreta na usput, kod njene kuće, odnosno u trošnoj podstanarskoj sobi s mirisom memle.
Tako im prođe radni vijek. Njemu šoferski, a njoj kondukterski. Za svoj, on će dobiti penziju, a ona slatke uspomene, u najboljem slučaju.

Neka nepovoljna situacija mi se dogodila prošle godine, pa ne mogoh iz Banja Luke do Beograda autom i tako sjednem u autobus, kao nekad. Sve isto. Prvo sjedište iza vozača prazno, samo aktovka iz vremena Maršala Tita počiva na njemu kao znak rezervacije. Sjednem na neko treće sjedište po redu, do prozora. Popodne uveliko kad krenusmo. Jesen. Poluprazan je autobus, ali poslije nekoliko gradova i stanica već nas ima u priličnom broju. Na nekoj petoj stanici koju nisam u mraku ni vidjela dobro, tako da ne znam tačno gdje smo bili, možda oko Modriče, ušla je na prva vrata jedna mlađa žena s malom torbom. Vozač kao da se rasani kad je ugleda i nekako veselo poskoči na sjedištu. Pomislim, možda se znaju?!

Išaretom joj pokaza da može sjesti na sjedište odmah iza njega, što joj je očigledno bilo drago, jer je istog časa na licu joj titrao osmijeh privilegovane osobe. Veselo su čavrljali dok su se ostali putnici sve manje čuli, tonući u putnički san kasne večeri. U sred tog njihovog kikota i cirlikanja, vozač se odjednom prodera na sav glas:
“Opet Šid, opet Semberija, sedam dana nisam imao udesa!”
Svi u autobusu su se probudili i zapanjeno slušali šta to vozač govori, u stvari dere se kao dobošar nekad na trgu, kad saopštava važnu vijest. Jedna stara žena iza mene poče tiho kukati i pita samu sebe da li će živa doći s ovim čovjekom koji nema pojma o šoferiranju.
Osmjeli se jedan brkati starac i pita ga:
“Majstore, nećemo valjda zglaizati?!”
Vozač se samo smijao i zviždukao, povremeno stavljajući u usta malu, bijelu kašiku od plastike kojom je mješao šećer u kafi na odmorištu. Sad je dušmanski grize i tupi zube, uživajući u svojoj predstavi i sa ličnom suflerkom. Kilometri su ostajali iza nas u novembarskoj, dugoj noći koja je obećavala.