Kofer Nesuđenih Ljubavi

Sedma, najmoćnija sila, pored politike kao teorije mogućeg, od svega stvori što joj treba.

Tako mediji u zagrljaju s marketingom od Sv. Trifuna napraviše praznik ljubavi, jer ionako nismo poznati po vinogradima, već po vinopijama. Toga dana je i Sv. Valentin koji se zaista praznuje kao Dan zaljubljenih, pa tako u dublu ta dva sveca svi prihvatiše i, začudo, da se prećutno tri nacije složiše kao nikad, bez aneksa, bez preglasavanja, da je to dan vina i ljubavi.

Indikacije!

Na Balkanu se misli da samo pijan čovjek ili pripit može biti zaljubljen, bar kad su u pitanju ozbiljnije godine života. Lijepo se poklopila ta simbioza dva sveca. Fali još i Pan, makar i s kopitom jarca da zasvira i kompletan je sastav za ljubavne priče kao u pjesmi narodnoj  “… od ljubavi goreg jada nema“! Vino, muzika i ljubav, sveto trojstvo za one koji dišu ispod zvijezda i mole se da još ne svane, makar ih sunce grijalo. Oni, što zaista svim srcem vole bez ostatka, a ima ih, njima je svaki dan praznik, oni imaju i 30. Februar. Čak i kada se posvađaju, kad padnu teške riječi u ludilu strasti, svejedno, samo dobiju groznicu od koje se ne umire već oživljava, 100 puta na dan. Jedino od ljubavi štetuju šusteri ili postolari. Zaljubljeni ne potroše đonove cipela. Oni ne staju na zemlju već ih nosi vihor tako da lebde, njihove cipele su uvijek nove i sijaju kao ogledalo. Njihova kosa na glavi se raduje kad svane, a budilnik nikad ne navijaju da zvoni, jer u zoru ih budi rođeno srce, breca kao na crkvenom tornju. Svi misle isto, da će to da traje, traje i nikad ne prestaje … I mnogi se prevare.

Kontraindikacije!

Nema ništa gore od ljubavi u doba raspadanja! Da li postoji praznik koji slavi kad se riješiš tih ostataka, fragmentiranih u milion uspomena, svih sadržaja, lijepih i onih drugačijih. Kad ozdraviš kao poslije teške i iscrpljujuće bolesti, vidiš u ogledalu svoj lik koji ti se opet sviđa. Pacijent ozdravio, liječenje završeno. Preporuka prijatelja: uzimati vitamine u raznim  bojama i neke voćke s juga, naročito u ljetnoj sezoni. Tada je svaki dan smisao. Ako vas nekada neko odvede ili sami odete Dučiću u pohode, tamo gdje spava čovjek koji je najljepše o ljubavi govorio, po svakom danu, želim da ovi stihovi budu samo nadahnuće, kako je pisao Dučić, a nikako vaša gola istina.

… I umri, da spaseš verovanje čisto,

Da si kad god stao pred istinom golom:

I da u životu nisi jedno isto

Jednom zvao srećom, a drugi put bolom!

Zaboravite kofer nesuđenih ljubavi na stanici i mašući rukama uskočite u voz koji samo što nije. Sjedite na mjesto do prozora i širom otvorenih očiju gledajte u svijet kroz koji klizite šinama. To je vaša priča u koju možete ući kad vam se prohtije, a kraj joj se ne zna i u tome je čarolija. Obmanite sebe novim uzbuđenjem, neka liči na “happy end”.