Kiosk

Svako jutro prvo svratište na putu u kancelariju. Pregledam šta je to novo stiglo, odštampano, još miriše na olovo, ispod čekića. Ako je to – to, onda kupim i čekam popodne da čitam, jer elektronske vijesti pregledam na računaru. Jednog jutra prilazi gospodin srednjih godina, po istom poslu, kiosku i pozdravlja me ljubazno. Poznajemo se još od tad i tad.

– Dobro jutro, draga gospođo, ljubim ruke! (naravno da je to poštapalica) Kako ste?

– Jutro, hvala, dobro sam. Kako ste Vi?

– Odlično, drago mi je da Vas vidim kako radosno pozdravljate dan!

– Hvala, takođe! Lijepo Vas je sresti!

Čovjek je otišao s novinama u ruci koje je kupio, a mlada prodavačica me začuđeno pita: “Da li je ovaj čovjek normalan?” – rukom gestikulira vrteći uspravan dlan, na sve strane, kad pokazujemo da je neko “zglaiz’o” pameću. Pokušam da joj objasnim:

• Dušo moja, on je sasvim normalan, ali nisu normalni mnogi ostali, većina koje viđaš i čuješ, jer ovo je tebi čudo neviđeno i nečuven način komunikacije koji je svojstven kulturnim ljudima, koje nažalost tvoja generacija neće upamtiti. Vama je ljubaznost i respekt u komunikaciji u najmanju ruku smijurija i groteska. Što je najgore, ne čitate knjige, niti gledate filmove u kojima je svijet bio odraz civilizacijskih dostignuća, gdje ste mogli, ako ništa drugo, makar naučiti osnove, jer kad odete negdje, među ljude, gdje ima još uvijek respekta u ophođenju, potonućete kao Titanik.

Vidim po njenom pogledu čuđenja da joj ništa nije jasno. Ona je rasla, to vidim, s prve, kao divlji badem, gorak i opor, a ni za šta kriv. Parola koja je opšteprihvaćena “sve je dozvoljeno” pokazala je svu nedozvoljenost u odnosu među ljudima.

“Apsolutna sloboda moguća je jedino van razuma, u ludilu. Samo u ludilu sve je moguće.” Pekić

Pošto su telefoni postali svetilište, zašto bar ne zaviri omladina u rubriku bonton, da bar nauče osnove. Sigurno nije neophodno znati koliko malih kašičica treba da stoji iznad tanjira ili pet čaša različitih u koje šta treba da se sipa, kad će to konobar ionako uraditi, pa vas spasiti dvoumljenja, ali … neke stvari trebate znati, jer ovo nije kameno doba, iako je hipokrizija opšta odrednica našeg okoliša. Zar je “normalna“ scena da muškarac zavaljen sjedi za stolom u restoranu i tipka po telefonu, dok stolu prilazi žena koju očekuje. Ko može pomisliti da će “bog” ustati?! Djevojka od tridesetak godina u društvu nekoliko žena od 50 do 65 godina, na polasku na zajedničko putovanje, prva otvara vrata suvozača i kaže: “Ja ću naprijed sjesti, a vi se smjestite kako znate!” Kakav primjer skromnosti i kulture, originalan odraz današnjeg bontona (ja imam mladost i to je pokriće za sve). Onda … dogodi se da sretneš djevojku koja se preziva kao narandža. Mlada, divna i ljubazna.

Ljubazni ljudi donose svijetlo u svijet zato što su izašli iz mraka. U svijetu tame u kojem su rođeni ponovo, ljubazni ljudi svojom su pozitivnošću osvjetlili živote drugih. Ne samo da su naučili kako uspjeti u životu, naučili su i kako preći preko loših stvari i izdići se iznad njih. Odgurnuli su svoje “štake” i nekako postigli nemoguće – potrčali su i dostigli sve one koji su imali više sreće i bolje okolnosti.

Dok su neki dobili set prekrasnih olovaka u boji, oni su dobili jednu običnu, napola potrošenu olovku s kojom su obojili svoj život raznolikije i blještavije od ostalih.

Ima nade, a ima i Nede!