Kaursko Groblje

Dušmanski udara Dragica drvenom kašikom tijesto za hljeb u vanglici i na prekide oblikuje svoju priču kao tu smjesu.

• Sve je to prošlo i ne znam kako se ti sjeti toga da me pitaš? Koga je to briga sad, poslije 40 godina, a nisu ni živi, niko od njih. – zaćuta i nastavi mjesiti u plastičnoj vangli.

Njena stara komšinica Desa, igrom sudbine, sad je u ovom, za njih novom mjestu boravka opet tu, stanuje u blizini, pa često svrati na kafu kao danas. Prva stanica u bježaniji im je ovaj grad u kojem žive, a već treća im je adresa u njemu. Nadaju se obje da je i posljednja. Desa se danas osmjelila, a godinama se sprema da pita Dragicu, tu smjernu i ozbiljnu ženu koja je u svom životu domaćice jedinu brigu brinula, oko svoje kuće i svoje čeljadi.

• Da si ti neka harambaša od žene, ne bi nikom bilo čudno, nego uvijek mi osta’ zagonetka, šta bi s tobom one večeri kad si pobacala u tuđa vrata one cokule? To je lupilo k’o grom na Ilindan u onoj tišini našeg sokaka. Svi u okolini smo promolili glave, šta se desilo? Niko ništa nije znao i tako ostade da nagađamo.

Dragica ćuti, samo sad rukom mjesi tijesto i u tom stiskanju žitke mase od brašna i vode kojeg više nije ni svjesna, pronalazi motiv da se predomisli, možda ili da priča nešto što je davno završeno. Daje sebi vremena, pa skreće priču kako je nekad imala vanglu od emajla, plavu, a sad sve plastika od koje su i navalili, kako reče, silni rakovi. Desa cupka nogom od nervoze da joj se plan ne pokvari i priča o nečemu što je žulja odavno, ne zaprete. Konačno Dragica poče, a Desa se smanji za broj samo da je ne omete.

• Moj Stevan je otiš’o predveče navodno kod Mirka, na karte ili šah, đavo ih zna na šta!? Negdje pred “Dnevnik” se vratio. Ja pođem u dvorište da pokupim veš sa štrika, da ne noći na smrzli jer već je bio kraj novembra. Upalim svjetlo u dvorištu da vidim gdje stajem kad – putem ide, pored naše kuće, Cana. Pošla i ona kući odnekud. Viče meni: “Kako si? Šta to radiš, Draga?”
  Kako sam bila blizu ograde, zastanem, i držim u ruci neki komad robe sa štrika da je pozdravim. Slučajno dok pričamo pogledam i vidim na nogama joj nazuvene muške stare cipele, iste moga Stevana što ih držimo pred kućom. Pomislim – učinilo mi se. Mrak je već pao, pa ko će znati! Kundure k’o kundure, svi ih imamo pred vratima umjesto kaljača i sve liče. Stare, odrndane, napapučane i ugnječene pod petom.

Desa prestala disati. Ni glasa ne pušta, jer se plaši ako progovori možda se Dragica predomisli, pa prestane s pričom na koju ova čeka pola svoga vijeka. Samo striže ušima i zjenicama, hvata Dragicine oči da ova ne bi slučajno skrenula priču u drugom smjeru.

• Ode Cana – nastavi Dragica. – Ja pokupim veš i taman da uđem u kuću, pogledam dole, pored praga, malo u stranu, napapučane cipele, ali tuđe, stare muške, dosta manje, bar 2 broja od Stevanovih! Sagnem se, pregledam ih, tuđe brate, nema šta! Okreni-prevrni, poznate mi. Sjetim se, u tim istim, crnim sa bordo pertlama mi je Cana dolazila stalno na kafu. Sto posto!
  Sve se složi u glavi, a zvoni k’o bronzin. Ona maloprije u Stevanovim kundurama prođe, ove što je on donio večeras odnekud, njenog Mile koje ona nosi oko kuće. Odem do njenih vrata, znaš da mi je blizu, pedesetak metara, da se uvjerim. Priđem i vidim, naše su! Vratim se kući, pitam Stevu: “Gdje ti bi večeras na sjelu?” On nešto zamuca, te tamo, te vamo, pa kod Mirka, pa kod Žarka, pa vratio se, pa otišao…. sve s brda i dola!
• Bože, otkud joj vaše cipele? – prozbori Desa.
• Sve se sutra otkrilo. Nađem nekog posla da odem do Mirkovih nešto pitati. Zvonim, lupam, nikog nema. Izađe iz druge kuće Mara, viče mi: “Ne lupaj džabe, nema ih. Otišli u Srbiju ima 3 dana.” Pitam je ko im pazi živinu, kaže: “Cana!” Uh! Život bih dala da mi se I nasmijala. Čini mi se, da sam još malo ostala, da bi dodala: “I Stevan tvoj!”
  Eto ti! Vratim se kući i sačekam mrak. Poče se Stevan komešati i vrpoljiti kao – ide opet kod Mirka. Velim mu ja: “Kako ćeš bez kundura? Tvoje si na tuđem pragu ostavio. Eno, Cana ih dere!

Buknu on k’o ofuren, poče psovati i bogoraditi. Viče: “Lude žene, ne zna se koja je gora od koje!?” Nema uvrede koju nije sasuo na mene, samo nema priče otkud mu tuđe cipele pred kućom?

Dok to priča Dragica samu sebe zasmijava na mahove, jer poslije toliko vremena sad se o tome može i šaliti, šta bi drugo kad se nema više na koga ljutiti. Desa je podsjeća da još nije završila i da nastavi iako se i ona glasno smije i svaki čas pljeska rukama zamišljajući svoje stare komšije u tim nezgodama. Dragica nastavi:

• Zgrabim te njene bakandže, doduše, njenog žalosnog čovjeka što ih ona nazuva i odem ravno pred njihova vrata. Da, a kažem Stevanu: “A sad gledaj, idem da vratim njenom čovjeku cipele i da ga pitam kako mu odgovaraju tvoje, dva broja veće? Ispadaju li mu noge po putu?”

Desa prasnu u grleni smijeh i sva u suzama govori: “K’o da ga gledam! Ma, šta pričaš?” Onda se odjednom uozbilji, pa reče: “Sjećaš se ti kako su ljudi govorili da ona ima oči ko žeravice? Sve ulojene, nisi joj mog’o gledati u njih. Haaa, nisu ljudi ludi! Povazdan ti je sjedila u kući i mjerkala.”

Dragica nastavi:

• Ne smjede on za mnom u dvorište kad sam izjurila u bijesu! Pobjeg’o u kuću k’o miš. Odem do Caninih vrata i zafrndaljim te njene cipeletine što sam jače mogla. Prolomi se tresak. Otvaraju se komšijska vrata, vidim, izviruju glave. Kad me ona ugledala kroz prozor, sve joj je bilo jasno, a i meni. Eto, pokoj im duši, sve troma, sad im ne trebaju cipele. Sve džaba!

Desa stisnu malo očne kapke i vrlo ozbiljnog lica mudro zaključi pitanjem:

• Misliš li da je namjerno obula njegove bakandže, da ti vidiš?
• Ne znam, đavo će je znati. Nikad više nismo progovorile, niti sam je srela, a nikome nisam rekla šta je bilo s nama. Nisam htjela svoju djecu brukati, a razmišljala sam često o tome i znam ti reći samo jedno za sve ove godine – nit’ manje štete, nit’ veće zamjerke! Sad kad je sve prošlo, i mi nećemo dugo, bog je kadar, imam svega, ne sekiram se nizašta, djeca su izašla na svoj put, dobro su, ne žalim se na zdravlje, ali ovo se zove jalova sreća. Sve je dobro, ali nema onog miljka što te budi i raduje. Tuđi narod oko kuće, tuđi u gradu i u ovoj kući si sam sebi tuđin. Nekad mi zafali čovjek, da se posvađamo, ali nema ga … i tako, dok se opet ne sastanemo. Ali, ne žuri mi se, ima dana.