Karamela

Ne znam šta mi bi da se baš danas sjetim jednog detalja iz života, nekog davnog vremena – u stvari, znam! Sjeckam povrće po hiljaditi put u životu za ručak i dok psujem crni luk jer ujeda do suza, neki fragmenti iskaču kao scene iz filma.

Elem! Moja mati je bila profesionalna kuvarica. Počela je svoj radni vijek 1954. godine u hotelu “Mažestik” u Beogradu i to je kratko trajalo. Sve do penzije, nakon tog hotelskog staža, radila je u glamočkoj bolnici u kuhinji. Salto mortale!

Za bolesnike koji leže u sobama kuvarice su spremale tri obroka. Ono što mi je ostalo posebno u sjećanju, jer sam ponekad svraćala u tu ogromnu bolničku kuhinju koja se protezala čitavim prizemljem zgrade, je da kada bi obrok bio pripremljen i u predviđeno vrijeme za jelo, mati bi izlazila iz kuhinje kroz trpezariju do stepenica koje vode na sprat gdje leže pacijenti i iz sve snage grla, na podestu između dva reda stepenica, vikala bi: “Ruuuuučaaaak!” ili “Veeeečeeeeraaa!”

Kad bolesnici u sobama, oni pokretni, čuju taj poziv, izlaze radosni iz soba kao djeca iz škole i veoma brzo se spuste stepenicama u trpezariju, pa na kuhinjski šalter, sve jedno po jedno. Uzimaju escajg i tanjir s jelom na tacni, pa polako do trpezarije da se zauzme mjesto i objeduje. Muškarci su u prugastim pidžamama na kojima obavezno fali neko dugme, osim ako nisu u međuvremenu dobili novu robu od svojih kod kuće. Sa ženama je situacija malo drugačija. One uvijek  u svom šifonjeru čuvaju spavaćicu i veš “za bolnicu”, pa kad se već desi taj nemio događaj, njihova oprema je uredna, nova. Malo koja žena je u bolničkoj robi dok je na ležanju. Ako jeste, mora biti neka velika sirotinja bez igdje ikoga . Taj stroj ispred šaltera kuhinje je živa slika Igoovih “Jadnika”, u tim izanđalim krpama, ispranim kao i bolesničke postelje na gvozdenim krevetima uz koji stoji i jedan metalni ormarić za narandže i sokove koje donesu oni što se zovu “posjeta”.

Ta tri obroka, nagovještena glasnim pozivom sa stepenica, su ustvari bila jedini lijep događaj koji se bolesnicima dešavao u dugom danu koji je svakom bolnom predugačak, bez kraja. Znaju, promjeniće zidove, položaj tijela, malo prohodati, s nekim progovoriti, desiće se nešto novo.

Po završetku svoje smjene (bile su dvije smjene), mati bi po dolasku kući opet stala pored šporeta, ovog puta svog, i ispočetka počela sa kuvanjem i spremanjem obroka za nas. Tako cijeli svoj život.

Začudo, nikad nije rekla da joj je dosadilo ili da joj se neki od tih dana ne kuva, da je umorna od varjače. Nikad nismo jeli nešto improvizovano kao – kajganu za ručak ili čajnu kobasicu sa sirom ili jednostavno ispečen krompir u rerni. Jok! Uvijek je bilo svježe kuvano jelo, a nedjeljom pravi svečarski ručak jer, sjećam se, njeno pravilo je bilo da vikendom nikad pasulj, nikad kupus, grašak, mahune, već od supe, pa sve po redu, neka fina jela, sve do kolača.

Da li su se pokvarila vremena ili ljudi? Da li još negdje ima žena, ove nove generacije, kojima nikad ne dosadi da kuvaju, da budu požrtvovane radnice na poslu, omiljene komšinice, strpljiva mati svojoj djeci za sve situacije, dobre i loše, tamo gdje Bog ne može stići, a ona da preleti i u nekom skrovitom džepu nađe  karamelu kao slučajno, da ti s malo šećera ukrasi dan.

Kad odu zauvijek… neko žali za njenom blagošću, neko za njenim ručkovima, za prijateljem bez ostatka, za prekorom uz osmijeh, za savjetom koji ignorišemo, za ovim, za onim, a ja žalim što neće znati da o njoj pišem i da to neko čita.