Kaluđerski veo

Student Likovne akademije, gospodin Živorad Nastasijević, obukao je tog jesenjeg jutra 1921. godine svoje skromno odjelo i na glavu stavio šešir prije nego je izašao na ulicu i krenuo u neizvjesnu posjetu. Provjerio je još jednom da li sve na njemu izgleda uredno, da li je dobro ispeglana kragna bijele košulje? Znao je da šešir garantuje dostojanstven izgled svakog čovjeka.

U drugoj ulici do njegovog iznajmljenog stana uzeo je kočiju i rekao adresu na koju da ga odvezu – crkva u predgrađu Pariza, Sen Deni.
Kad je stigao na traženu adresu, ušao je u dvorište te monumentalne građevine od bijelog kamena i pošto nije imao namjeru da ulazi u crkvu, prošao je odmah iza nje da potraži manastirsku zgradu gdje borave monahinje. Cijelo crkveno dvorište i sve što se nalazilo u ogradi od kovanog željeza bilo je u savršenom redu. Rajski vrt od cvijeća i raznog rastinja prekrio je park sve do samog ulaza u  prostorije gdje obitavaju duhovnici. Živorad je polako prilazio cvjetnom stazom i u blizini ulaza je sreo ženu u monaškoj crnoj haljini kako uređuje bokore ruža. Skinuo je šešir, izvinio se kaluđerici i objasnio zašto je došao:
– Nadam se da Vas ne ometam posebno. Ja sam slikar iz Srbije. Molio bih Vas ako mogu razgovarati, kratko samo, s Njenim Veličanstvom, kraljicom Natalijom Obrenović? Znam da ovdje živi.

S podozrenjem je kaluđerica pogledala stranca i nećkala se šta da odgovori. Vidjelo se da je iznenađena posjetom stranca i nastojala je dobiti na vremenu da bude sigurna šta da kaže. Zamolila ga je da sačeka. Nestala je iza ogromnih vrata i skoro nečujno ih zatvorila za sobom. Prolazile su minute dok se nije ponovo pojavila.
– Izvolite u blagovaonicu, primiće Vas nastojnica.

Živorad je žustrim korakom krenuo iza kaluđerice koja je prosto lebdjela iznad tla krećući se hodnikom u crnoj mantiji. Glavna monahinja, nastojnica manastira, sjedila je na stolici kao na prijestolju u sobi uokvirenoj policama s knjigama i umjetničkim slikama sakralnih scena u pozlaćenim ramovima. Živorad je prišao samo korak jer mu je dat znak rukom da stane na određenoj udaljenosti. Čuo je njen tih, ali oštar glas:
– Zašto ste došli? Trebalo je da znate da se ovdje posjete ne primaju i da su zabranjene. Ko ste Vi i šta želite?
– Izvinjavam se, nisam želio da Vas uznemiravam. Samo sam htio da predam poklon našoj kraljici Nataliji i prenesem joj pozdrave iz Srbije.
– Žao mi je. Ona ne želi ničije posjete!
– Molim Vas, samo joj dajte ovu sitnicu i recite da je pozdravlja student iz Srbije, samo to, ona će znati. Ja ću čekati odgovor.

Izvadio je iz džepa smotuljak u papiru i predao ga monahinji koja je stajala u njegovoj blizini. Nastala je potpuna tišina u prostoriji. Čulo se samo kucanje zidnog sata i pucketanje za koje kažu da se to nekad javlja dobri duh iz drveta. Čekanje… neprijatna vječnost za mladog slikara. Časna sestra, koja je odnijela zamotuljak, vratila se i tiho nešto rekla nadređenoj. Ona se okrenula i hladnim glasom rekla Živoradu da ide niz hodnik, gdje će ga časna odvesti.

Skoro da je potrčao za ženom u crnom habitu plašeći se da se ne predomisle.
Pred vratima jedne prostorije u prizemlju zgrade monahinja je zastala i tiho rekla Živoradu da ovdje, u posjeti, ne može ostati duže od deset minuta, da mora govoriti tiho i to samo kad mu monahinja dozvoli i da se njoj ne može približavati. Student je klimnuo glavom i rekao da razumije. Dugo je priželjkivao taj trenutak da konačno vidi kraljicu. Ušli su u sobu.

U polutami prostorije, pored prozora s kojeg se spuštala teška zavjesa i draperije u plavoj boji, sjedila je žena sva u crnom. Jedva je Živorad razaznavao njene crte lica jer je dnevno svjetlo teško dopiralo od zastora. Kosa se nije vidjela od crne čipke kojom je bila prekrivena njena glava.
– Otkud da se Srbi mene sjete? Ko ste Vi, što ste došli ovamo? – progovori žena.
– Vaša visosti, ja sam želio…
– Nisam ja više nikakva visost, manite se formalnosti! Oslovljavajte me sestro, jer to sam sad.
– Oprostite, Vi ste nama još uvijek kraljica… znate da Vas ljudi još poštuju. Bio sam na Zemunskom keju kad Vas je kralj htio… poslati negdje, pa smo spriječili da Vas odvedu. Vi se toga sjećate?! Ja sam bio s omladinom. Osim toga, Vi ste nas zadužili. Vi ste svim ranjenicima darovali pomoć i tako smo se spasili. Bio sam u đačkom bataljonu Stepe Stepanovića i u golgoti preko Albanije dobio sam tifus. Eto, prošlo je… Studiram slikarstvo, pa sam u Pariz došao zbog posljednje dvije godine na Akademiji „Grande Chaumiere“ kod profesora Kastalucia, a došao sam da Vas vidim jer sam htio da znate da ste još u srcima ljudi.
– Lijepo je učiniti neku radost i pomoć ljudima, biće još prilike, ali samo da nije moje nesreće…. – zatvori oči i nakon nekoliko sekundi postade svjesna da je još neko u prostoriji;
– Šta ste mi ovo donijeli zamotano u papiru?

Razmota zavežljaj i u ruci joj ostadoše tri ljubičasta cvijeta, skoro uvenula. Korijen je bio sa stabljikom i s njim je stigao i mali grumen zemlje, tek toliko da cvjetovi ne uvenu potpuno. Na dlanu drži Natalija cvjetove i milina se razli njenim licem, a glas postade nježan od ushićenja:
– Bože moj, pa ovo je Ramonda iz Srbije!
– To je Vaša Ramonda! Natalijina Ramonda za vijek, vijekova – reče student.

Kraljica poče plakati tiho, skoro nečujno. Da nekako spasi situaciju, jer mu je bilo neprijatno, Živorad poče pričati kako je nekidan došao iz Srbije i tamo ubrao cvjetove da obraduje svoju kraljicu. Natalija je sa stola dohvatila bokal s vodom i usula nekoliko kapi u čašu, poprskala vodom listove Ramonde, nježno ih dodirivala kao da miluje obraze djeteta.
– Sad će oživjeti, jer ovaj cvijet je čudo koje samo Bog može stvoriti. E, kad bih ja mogla ovako ponovo udahnuti sunce i zagrliti radost, oživjeti… – tužno reče kraljica Natalija pokušavajući da skrije suze koje klize niz lice na koje je preveliki bol ostavio trag.
– Vjerujte, poslije Sašine smrti ovo je prvi put da mi je nešto dotaklo srce, a da ne boli! Hvala Vam, bar nešto od Srba, a željela sam vam toliko toga dobroga, mogli smo… međutim, sve je propalo. Dvije moje velike nesreće su kralj Milan i Draga Mašin. Najprije tragedija sa Sergejem, a onda Saša… To što sam bila ljuta na njega zbog te žene i nismo razgovarali, to ne znači da on nije uvijek bio moje srce koje je umrlo kad i on. Moja sudbina do groba je crna haljina i ovi bijeli, hladni zidovi manastira. Mladiću, hvala što ste mi donijeli moje cvijeće. Zalivaću ga i paziti da traje. Ako mu ime nadživi mene, neka cvjeta u Srbiji gdje sam mislila da će moj život biti i trajati.

Da opet ne bi zaplakala, kraljica upita:
– Nego, Vi i Vaše slike, to volite?!
– Da, na završnoj godini sam. Vidio sam u Beogradu Vaše predivne portrete najboljih majstora. Nadam se da ću nekad bar približno tako slikati.
– Sva sreća pa su me slikali u tom periodu kad sam bila srećna – sjetno reče kraljica.

Ustala je polako i stala pored stola. Mladi Nastasijević, čije su se oči već navikle na polutamu prostorije, jasno je mogao vidjeti konture lica i krupne tamne oči kraljice Natalije. Naklonio se i u tom položaju zadržao nekoliko sekundi. Kad se ispravio obratio joj se riječima:
– Vaše Veličanstvo, ovo je u mome životu poseban trenutak koji ću pamtiti dok me ima. Želio bih da znate i da nikad ne zaboravite, da Vas narod Srbije pamti po dobru. Hvala što ste mi dozvolili audijenciju.

Ne pomjerajući se, kraljica Natalija tiho u znak pozdrava reče:
– Pođite zbogom u voljenu zemlju! 

Više od dvije decenije nakon te posjete, po završetku 2. Svjetskog rata, Živorad Nastasijević postao je poznati slikar. Imao je svoj atelje, bio je cijenjen. Jednog proljeća, prijepodne, nakon što je završio svoju sliku, portret žene u crnoj haljini s tužnim licem, obukao je svoje novo odijelo, stavio šešir na glavu i s malim koferom otputovao u Pariz. Već sljedećeg dana po dolasku uputio se na groblje Lardi. Čuvar mu je pokazao dio i broj parcele. Kamena ploča i krst su obilježje groba koji je tražio. Uklesano u kamenu, pisalo je:
Natalija Keško Obrenović
1859-1941

Gospodin Nastasijević je stao u podnožje grobnice, skinuo šešir i naklonio se kao onaj dan kad je vidio kraljicu u Parizu. Spustio je na kamenu ploču nekoliko cvjetova Natalijine Ramonde i bio je potpuno siguran da će ovaj Feniks cvijet oživjeti za koji čas i da će uspomena na kraljicu postojati dok ima Srbije.