Kalfa Ili Asistent

Momak, kojeg bi nekad zvali kalfa, sad se zove asistent. Radio je u radnji poznatog gazde skupih satova i nakita. Jednog sasvim običnog jutra kad je došao na posao, gazda ga je poslao da odnese finu, metalnu kutijicu na određenu adresu i uruči lično, mladoj ženi koja je od prošle godine udovica i živi sa sestrom u svojoj kući. Kad je bio na vratima pri odlasku, vlasnik mu je samo napomenuo: “Njoj, lično!”

Mladić, iako neiskusan životom, nekim svojim osjećajem je znao da ne treba ništa dodatno pitati, čak ni pogledom dati do znanja da ga nešto zanima oko toga, već ćutke obaviti ono što je rečeno. Već u drugoj ulici kao iz torbe istrešena pred njim se stvori gazdarica, supruga vlasnika radnje u kojoj uči posao vještog trgovca vrijednim predmetima.

Žena stade pred momka i, radoznalo ga gledajući ravno u oči, pita otkud da nije u radnji u to vrijeme i kuda tako užurbano ide?

• Dobro i vama jutro, gospođo, idem neke popravke odnjeti, tu u hotel na recepciju, ne znam ni čije je, nekog gosta hotela, a oni ne vole da se o tome zna. Kako ste Vi? Treba li Vam nešto pomoći?

Brzo se tu razgovor završio jer je momak iskoristio trenutak kad je naišla neka starija žena i zastala da gospođu pozdravi. Skoro da je u tri skoka preletio razdaljinu i promjenio smjer prema hotelu da zavara trag. Prečicama je stigao do ulice, Štrosmajerova 18. Obavio je svoj zadatak tačno i precizno, predao poklon kome je upućeno. Po sjaju u očima i ushićenju mlade žene shvatio je važnost pošiljke u srebrnoj kutiji i značaj pošiljaoca.

Još brže se vratio u radnju da preduhitri gazdaricu i ispriča šta je rekao na njeno pitanje kuda ide. Njegov poslodavac je pokušao ravnodušno saslušati mladića o iznenadnom susretu s njegovom suprugom, tako da nijednim nervom na licu ne reaguje i oda strepnju od mogućeg ishoda njenog ispitivanja i mladićevih odgovora. Momak je kao nausput, lakonski rekao da je pomenuo gospođi hotel i recepciju, jer možda je to bolje nego da objašnjava neku adresu koju je i sam zaboravio u momentu, pa se tek kasnije sjetio gdje treba odnjeti.

Obojica su ćutke nastavili posao kao da se ništa nije dogodilo, praveći se da je to sve obična, sasvim očekivana, svakodnevna situacija, koja nijednom od njih dvojice ne znači ništa. Nikad nakon toga taj događaj se više nije pomenuo u njihovim razgovorima, a radili su zajedno još nekoliko godina. Kad je mladi asistent već postao iskusan u svom poslu, odluči da otvori svoju radnju i bude sam sebi gazda i sud.

Prvih dana njegove samostalnosti dođe mu bivši poslodavac da poželi srećan rad. Na pult skromne radnje spusti bijeli koverat. Otvorio ga i izvadio svežanj novca. Od oka se dalo procjeniti da tu ima bar godišnja plata koja se mogla zaraditi u njegovoj radnji. Popio je ponuđenu čašicu rakije, malo porazgovorio sad već sa kolegom u poslu i na odlasku uz rukovanje i mladićevo negodovanje na količinu dara reče: “Znao sam da ćeš uspjeti, ne zato što si najbolji radnik, već što najbolje znaš ćutiti, a kad treba govoriti. Sve ostalo lako se uči. Srećno!”